"Mi smo u nekoj velikoj regresiji. Stvari ne idu na bolje i ne razvijaju se. Mi ni nakon 30 godina od rata ne znamo gdje smo. Niti smo ovamo, niti tamo. Mislim da taj neki patrijarhalni sistem ovdje je dugo opstao", kazao je ovo u intervju za Raport Senad Bašić, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih glumaca te profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Za Raport je govorio o svojoj dugogodišnjoj karijeri i saradnji sa Mustafom Nadarevićem. Osvrnuo se i na kinematografiju u našoj zemlji, ali i na zanimljiv način prokomentirao bh. političare.
Između ostalog, otkrio nam je i svoje buduće projekte.
Vrlo je teško opstati
Kada smo dogovarali ovaj intervju, kazali ste mi da puno radite sada sa studentima te da su ispiti u toku. Stoga moje prvo pitanje je kako ste i jeste li se umorili?
Hvala vam na pitanju. Jesam, zaista sam umoran. Imali smo ispit i u petak i u subotu. Radimo intenzivno na pripremama za predstavu "Kralj Tvrtko". Radimo od 11 ujutru, pa onda imamo časove od 16 do 19 satim onda opet idemo na probu. Radimo po 12 sati intezivno. Mogu da kažem, bilo je naporno ove akademske godine.
Šta savjetujete studentima? Jeste li strog profesor?
Nisam strog profesor, jer ja ne vjerujem u tu vrstu pedagogije. Ovdje se radi o kreativnosti, ljubavi, umjetnosti i nekako gledam da moj odnos sa studentima bude prijateljski. Želim da bude zasnovan na uzajamnom poštovanju, pa čak i nekoj jednakosti u kojoj sam ja taj prvi među jednakim. Ne znam i ne želim drugačije. Nisam od onih koji smatra da treba da kroz autoritet i neke torture treba dolaziti do nekog rezultata. Više sam za neke maratone i duge staze. Posao glumca je jako težak i vrlo je teško opstati u ovom poslu i živjeti od njega. Veliki broj glumaca na samom početku odustane, odluče da nađu drugi posao. Pokušavam da ih ostrastim i naučim da istinski zavole ovaj posao. Samo onda sam uvjeren da iz te ljubavi to može da traje i tako mogu da rade na sebi kada ostanu sami, a mi postanemo suvišni.
Kratko bih da se osvrnemo i na performans ispred Narodnog pozorišta pod nazivom "Together". Ovaj performans se izvodi na ulicama širom Slovenije i drugih država Evrope, međutim u Sarajevu su stigle oštre reakcije. Kako Vi gledate na to?
Pogledao sam na Facebooku šta se dešavalo, jer smo mi imali probu u tom periodu. Iskreno, tog dana ništa nisam vidio od Parade do tog performansa. Mi smo u nekoj velikoj regresiji. Stvari ne idu na bolje i ne razvijaju se. Mi ni nakon 30 godina od rata ne znamo gdje smo. Niti smo ovamo, niti tamo. Jednom nogom smo tamo, a drugom negdje drugo. Nemam pojma šta bih vam rekao. Mislim da taj neki patrijarhalni sistem koji je ovdje jako dugo opstao.
Mi smo preskočili period demokratije koji započinje sa francuskom građanskom revolucijom, kasnimo nekih 100 godina. Dovoljno je samo reći da je naš teatar otvoren ne zato što smo mi tako htjeli, nego zato što je Austro-Ugarska otvorila teatar kako srpske glumačke trupe ne bi dolazile preko granica u Bosnu i širile komade koji su pozivali na ujedinjenje Srba. Stoga, u tom smislu gotovo sve što se tiče glume i glumovanja je nama nametnuto od strane stranaca, pa tako i između ostalog i Narodno pozorište Sarajevo. Doduše, jedino Kamerni tetaar 55 smo mi osnovali. Utemeljio ga je Jurislav Korenić zajedno sa Rejhanom Demirdžićem. Imali su hrabrosti da krenu u jedan eksperiment i naprave jedan pravi sarajevski teatar. Pokazalo se to ispravo, jer Kamerni teatar 55 bez obzira na sve je jedan od najprepoznatljivih teatara u regiji.
Kako je bilo raditi sa Mustafom Nadarevićem?
Igrali ste u velikom broju pozorišnih uloga, glumili u najboljim bh. filmovima… Međutim, uloga Faruka Fazlinovića je televizijska uloga, koja je oduševila cijelu regiju.
Iskren da budem, imao sam ponude prije toga, ali nisam htio prihvatiti jer sam vjerovao da je to posljednja stvar koju treba da radi glumac. Uvijek sam preferirao teatar, pa onda film, a za TV sam se pravio "Englez". Tako je sve bilo, dok nisam shvatio da smo mi mala sredina i da ovdje glumac da bi opstao egzistencijalno mora da radi sve što je glumački posao. Tu spada i TV i film, teatar, ali i novi mediji također. Prosto, mora da bi opstao i glumac i njegova porodica. To je razlog zbog kojeg sam odustao od tog stava, uprkos tome što sam tako učen. Englezi kažu da u teatru mogu biti samo talentovani, na filmu tako neka sredina, a na TV može svako.
Često Vas i zovu Faruk. Smeta li Vam nekada što Vas zovu po ulogama?
Glumcu to imponuje, jer to znači da je uloga "ušla" u narod i da je ostalo zapamćeno. Ima jako puno uloga koje glumci naprave, a uopšte ih narod ne zapamti. Jednostavno ih ne primjete. Težak je to put. Učim i studente da glumu zaista treba da prepozna publika, ali i da je zavoli. Onda na taj način glumac biva prepoznat.
Mada, to nije ništa novo. I u Americi se glumci dijele na prepoznate i neprepoznate. Zbog glumaca ljudi kupuju karte, a ne zbog filma ili reditelja. Prepoznatih glumaca nema puno. U Hollywood-u ima desetak muških i 10-ak ženskih koje zna cijeli svijet za njih. Mi živimo u jednoj maloj sredini i zato je svaki kulturni napor koji napravimo u BiH za zlatnu značku. To se podrazumijeva i za izložbe, predstave, koncerte, filmove...
Dugo godina ste intenzivno sarađivali sa Mustafom Nadarevićem. Kako je bilo raditi sa čovjekom poput Mustafe Nadarevića? Jesmo li dovoljno cijenili Nadarevića, onoliko koliko je zaslužio?
Bosna je cijenila Mustafu Nadarevića. Bosna ga je napravila. Njegova prva glavna uloga je bila u "Mirisu Dunja", tada je imao 44. godine. Poslije te uloge ide uloga "Otac na službenom putu", a onda ga zovu u Beograd gdje glumi u filmu "Već viđeno", a u Zagrebu igra uloga Leona Glembaya. Mustafu i njegovu karijeru je suštinski napravila BiH. Ono što je radio u Zagrebu su pretežno bile serije i u teatru. Međutim, baš sam sada završio jedan film u Zagrebu i ono što sam čuo nije kotirao kao što je ovdje u BiH.
Sve će doći na svoje
Kako sada gledate na deset godina snimanja ove serije. Je li bilo naporno?
Bilo je jako naporno. Ustajao sam u 5 sati ujutru, na setu bi bio u 6. Na Akademiji bi bio od 16 do 19 sati, a onda bi imao predstavu navečer. Znalo se desiti da dođem kući navečer i nemam snage čak ni da izvadim scenarij za sutradan.
Trajalo deset godina snimanje i to je jako dug period. Dolazi do zamora materijala i to ne samo kod glumaca, nego i kod autora, pisca, reditelja i cijele ekipe. Niko nije ovoliko dugo snimao ni u BiH, a ni regionu. Lud, zbunjen, normalan je imao 12 sezona po 24 epizode. Inače, sezona u normalnim zemljama traje osam ili 12 epizoda, samo kod nas je 24.
Nakon višegodišnjeg rada i produkcije završen je novi dugometražni igrani film scenariste i reditelja Jasmina Durakovića "Praznik praznine“. Kada možemo očekivati premijeru?
Film će biti prikazan u Puli i to će biti regionalna premijera. Film još uvijek niko nije vidio. Poslije toga sam napravio još jedan film sa Pave Marinkovićem. Imao je radni naslov "Vampiri sa Miljacke", a Marinković želi da se film zove "Bosanski lonac". On je inače i umjetnički direktor Pula Film Festivala. To sam zadnje radio, završio sam krajem aprila i negdje oko 70 posto uloge je bilo na njemačkom jeziku. To je jedan od najtežih radova koje sam radio jer sam malo i podcijenio njemački jezik. Nisam ušao dobro spreman, a ni produkcija mi nije omogućila dobre pripreme. Morao sam sve sam. Montirana je slika i ton će biti montiran u septembru. Treba da izađe naredne godine ali ne znam na kojem festivalu.
Koje projekte spremate u budućnosti?
Spremam sada "Kralja Tvrtka". Premijera treba da bude u BKC-u. Onda ćemo ići u Srebrenik, tamo ćemo igrati na Tvrđavi. Mislim da će ovo biti veoma zanimljivo za publiku iz prostog razloga što je roman Jasmina Imamovića, ljetopis o Kralju Tvrtku bosanskom kralju napisan iz vizure srednjovjekovne Bosne, a nije napisan iz vizure Beograda, Zagreba. Roman je obilato potkrijepljen historijskim činjenicama.
Pored toga što ste glumac i profesor, Vi ste i suprug, otac, djed, je li bilo teško sve uskladiti?
Svakome je teško. Nekako sam imao sreću da sam odvojio djecu od sebe. Oni žive samostalno. Kćerka mi je u Berlinu već devet godina, zajedno sa unukom. Sin je završio na Akademiji scenskih umjetnosti produkciju, ali još se nije zaposlio. Ne ide to tako lako, nisam nešto politički aktivan ali nije ni on. Siguran sam da će sve doći na svoje i biti dobro.
Država treba pomagati mladima
Situacija u kinematografiji BiH godinama je sve lošija. Nema baš ni televizijskih serijala, javni servisi su u kolapsu. Da li očekujete da će se nešto popraviti u tom području?
Najveći problem je u tome što se ne poštuje standard koji jeste izdan odavno u Evropskoj uniji. Na milion stanovnika jedan film, znači ako Njemačka ima 100 miliona stanovnika, ide 100 filmova. I to samo kroz fondove i samo ono što Fondacije za kinematografiju pomažu filmovima. Greška koja se ovdje dešava je da ukoliko izdvojimo tri milion maraka za film mi imamo 35 aplikanata koji dobiju po 10-15 hiljada maraka, sa kojima ne mogu ništa.
Sa tim novcem ne mogu angažovati niti jednog saradnika. Mislim da je to velika greška. U Švicarskoj pomaže država samo prvi i drugi film. Ukoliko ne naprave ništa za prvi i drugi film, treći neka ti Bog pomogne, a ako naprave nešto dobiju nagradu i budu zapaženi, država će pomagati i u trećem filmu. Ovdje se događa jedna nevjerovatna stvar, ljudi koji prave svoj peti film, a imaju iza sebe po 100 nagrada apliciraju kao djeca koja su na Akademiji završila režiju i onda se ispostavlja da oni nikada neće napraviti svoj film. Ono što ja predlažem i prva stvar koju mora uraditi Fondacija za kinematografiju je da samo podrže prvi i drugi film ali u cijelom iznosu budžeta. Primjera radi, kao da se jedan Kusturica se takmiči sa nekim djetetom od 20 godina, umjesto da traži novac od nekog jakog sponzora, kao što rade u Hollywoodu. Država treba da pomaže mladima, prvi i drugi film, ako ništa ne naprave nek se snalaze za treći.
Je li teško biti glumac danas u BiH?
Generalno je teško biti glumac bilo gdje u svijetu. Opet se vraćam na to da treba neko da zavoli vašu glumu i da vas publika vidi. Dosta na samom početku odustane. Svaka umjetnost je teška. U principu, ako se čovjek potpuno preda umjetnosti i ako to zavoli do nekog usijanja, strasti to postane bukvalno sastavni dio njega. Samo tada može živjeti od glume i njegova porodica može živjeti od glume. To je teško i rijetko, ali tako je u svim umjetnostima. Treba svakom skinuti kapu ko uspije živjeti od umjetnosti, ipak je to jedan elitizam u svim društvima.
Na samom kraju razgovora moram da Vas pitam, pratite li političku situaciju?
Iskren da budem jako rijetko jer ne mogu više da gledam tu okupaciju medija koju su napravili političari. Brat mi živi u Kopenhagenu, nema pojma ko je premijer, a samo nekada čuje da je neki ministar koristio privatno mobilni telefon za neki razgovor i onda ga Parlament natjera na ostavku, a radilo se o 50 eura. Mi imamo premijera na optuženičkoj klupi. Mislim da razumijete šta želim da kažem.
Političari su doveli svoje ljude u medije i napravili ih svojim plijenom. Upalite bilo koji televizijski program kako domaći tako i regionalni, samo će iskočiti Zoran Milanović, Aleksandar Vučić, ali i ovi naši. Najveća istina je ono iskakanje iz frižidera. Naši političari isto izlaze iz frižidera.
Političari one koje postavu moraju imati hrabrosti da im ne daju postora toliki jer udaviše narod, omladinu... Ovo je psihološka tortura koja oštećuje ljudski duh, pa čak i ljudske vrline. O čemu oni pričaju i čime se bave? Oni se bave je li ovaj go prošao ispred Narodnog pozorišta, a ovaj ukrao 100 miliona. Ukoliko moram da biram onda ću ovog što je go šetao, a nisam za ovog što je ukrao 100 miliona i još govori nisam Allaha mi.
