Semir Efendić, načelnik najmnogoljudnije sarajevske općine Novi Grad i predsjednik Stranke za BiH, svako malo, bez vidljivog povoda i rezona, javno propituje patriotizam i bosanstvo Vojina Mijatovića, potpredsjednika SDP-a BiH, zamjenika federalnog premijera i ministra razvoja, poduzetništva i obrta u Vladi FBiH.
Tako je bilo i prilikom nedavnog Efendićevog gostovanja na Hayat TV.
Ukratko, smeta mu što jedan Vojin (u primitivnoj percepciji samog Efendića i njegovih sljedbenika - vlah) radi u Sarajevu, a dolazi iz Banje Luke, odnosno optužuje ga da je „Dodikov čovjek i agent Srbije i srbijanske politike u BiH“.
Palanački duh
Šta nam takve takve gnusne objede i reciklirane botovske laži govore o samom Semiru Efendiću?
Najprije, očito je da u njemu čuči mali šovinista rumenih obraza, uskogrudi palanački mentalitet tako dobro opisan u „Filozofiji palanke“, recentnom djelu velikog jugoslovenskog filozofa i književnika Radomira Konstantinovića.
Naime, Kontantinović u svojoj čuvenoj studiji, prodorno i ubjedljivo analizira palanku kao duh zatvorenosti, strah od svijeta s one strane brda, duh plemenske sabornosti i zazornosti prema svakom razlikovanju.
Konstantinović najviše načelo palanke vidi u strahu od nepoznatog, drugog i drugačijeg, odnosno u okamenjenoj nacionalnoj kulturi, sa lažnom istorijom i njenim državotvornim mitovima.
U takav jezgrovit opis i definiciju danas se uklapaju brojni političari na zapadnom Balkanu, a jedan od izdanaka tog palanačkog duha u BiH je nesumnjivo Semir Efendić, samozvani čuvar “bošnjačke tradicije i vrijednosti”, najbolji prijatelj i fan još jedne slične palanačke “pojave” u susjednoj Crnoj Gori, koja se odaziva na ime Dritan Abazović.
Pritom je zanimljivo da Efendiću smeta socijaldemokrata i osvjedočeni Bosanac bez fige u džepu, Vojin Mijatović, a istovremeno se hvali dugogodišnjim prijateljstvom i bliskošću sa profanisanim Abazovićem, koji je, prema tvrdnjama neovisnih crogorskih novinara i javnih ličnosti, poput Andreja Nikolaidisa, bio i ostao neumorni udarnik na poslu provođenja Vučićevog projekta “srpskog sveta” u Crnoj Gori.
Školovanje u Maleziji
Podsjetimo se ukratko poznatih i manje poznatih crtica iz životopisa samog Semira Efendića.
On je mladomuslimanski stipendista, jedan od odabranih članova SDA-ovske zlatne mladeži koja je, dok su u Bosni ginula radnička i seljačka djeca, u toku i nakon rata odlazila na studije u Maleziju i druge destinacije na istoku.
Efendić je jedan od onih koji su programirani da čuvaju rigidne svjetovne i kvazireligijske granice koje je u svim sferama društva, od politike i vjere, preko obrazovanja i kulture do nauke u zadnjih 30 godina postavila SDA.
„Afera Asim“, koja je otkrila modus operandi SDA-ovskog poimanja „slobodnih“ unutarstranačkih izbora i kadroviranja na svim nivoima, vinula je Efendića u visoku politiku, a tu se, dokazao je, snalazi kao slon u porcelanskoj radnji.
Bakir Izetbegović ga je javno ponizio, kupovinom ruku stranačkih delegata osujetio je Efendićev izvjestan izbor na mjesto prvog čovjeka SDA u Kantonu Sarajevo, te je tako namjestio izbor kerovođe i svog kućnog mezimca SDA generala i tajkuna Fikreta Prevljaka na čelo kantonalne SDA.
Samo par godina kasnije, kao da se ništa od toga nije dogodilo, na prvi zvižduk Bakira Izetbegovića, Efendić je potrčao za njegov stol da pravi savez SDA i njenih satelita protiv „izdajničke“ Trojke.
Pritom, o moralu i zadnjim namjerama političkih konkurenata i protivnika govori čovjek koji je u saobraćajnoj nesreći skrivio smrt starca, pravosnažno je osuđen na uvjetnu jednogodišnju zatvorsku kaznu, ali nije odležao ni dana u pritvoru, a kamo li zatvoru.
Ruka duboke SDA države i ovdje je spasila svojeg mezimca, za kojeg, s druge strane, kruže glasine da je miljama daleko od ćudorednog muslimana odanog vrijednostima porodice i islama, kakvim se voli predstavljati u javnosti.
Tajkuni ga vole
Nije tajna, iza Efendića je sve ove godine stajao i stoji prljavi kapital novopečenih SDA tajkuna koji su se bogatstva domogli u vrijeme poslijeratne privatizacijske tranzicije koja je na ulicu poslala hiljade radnika, zatvorila velike i uspješne kompanije, a na njihovim ruševinama su nikle privatne firme koje za svoj profit i ekstra zaradu više trebaju zahvaliti namještenim tenderima i obilatom sisanju državne krave muzare, nego li sposobnosti i poslovnoj viziji svojih menadžera i vlasnika.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, čudi da na Efendićevo protjerivanje nebošnjaka iz Stranke za BiH i njihovo besprizorno nacionalističko etiketiranje šuti osnivač stranke Haris Silajdžić, koji je ipak pažljivo gajio multietničku dimenziju Stranke za BiH, privlačeći na stranu svog projekta i uglednike poput Gavrila Grahovca ili Gradimira Gojera, na primjer.
