Na stranu to što je Bakir Izetbegović polizao ono što je govorio Miloradu Dodiku nakon posjete Zagrebu, sinoćnji izlet njega i Dragana Čovića pokazao se kao potpuni promašaj. Bar za Izetbegovića.
BiH i Hrvatska, naime, imaju gomilu neriješnih problema. Pri tome nije izgledno da će se u dogledno vrijeme i riješiti, štaviše, čini se da se oni samo gomilaju.
Od slobodnih ratnih zločinaca koji se šeću Lijepom našom, uzurpirane imovine nekadašnjih privednih bh. giganata, bespravna sječa šume na Pješevici, nakana komšija da na granici s našom državom naprave deponiju za nuklearni otpad, migranata koje nam u gluho doba noći liferuju preko granice pa sve do najnovijeg izvještaja SOA-e o BiH kao leglu terorizma i kriminala.
Sudeći prema saopćenju Vlade Hrvatske i izjavi Dragana Čovića ništa od ovoga nije bila tema "ugodnog razgovora". Inače, ne bi bio ni ugodan.
No, o čemu se pričalo onda?
Tradicionalno o tome kako je Hrvatska snažna podrška u našem evropskom putu, koji je već godinama blokiran, unapređenju ekonomskih odnosa i, naravno, nezaobilazno, ugroženosti Hrvata u BiH.
Bar tako piše u saopćenju iz Vlade Hrvatske.
Nešto više mogli smo saznati iz izjave Čovića nakon sastanka.
Kao tema "ugodnog razgovora" nekako se nametnula konstitutivnost naroda i ugroženost Hrvata, to da Bošnjaci biraju dva člana Predsjedništva BiH, Izborni zakon BiH, konstituiranje Vlade FBiH, imenovanje direktora OSA-e...
Dakle, unutrašnje stvari BiH s kojima Hrvatska ne bi trebala imati nikakve veze.
Postavlja se dakle legitimno pitanje: Zašto je Izetbegović išao u Zagreb? Da li je išao samo da izjednači u utakmici protiv Dodika?
Postavlja se i drugo legitimno pitanje: U kojem su svojstvu Izetbegović i Čović išli u Zagreb?
Prvo je bilo objašnjenje da idu kao predsjednici stranaka. Ali, zašto onda saopćenje nakon sastanka izdaje Vlada Hrvatske, a ne HDZ Hrvatske čiji je Pleneković šef?
Ako su išli kao predstavnici naroda, zašto baš oni i šta će tu Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova BiH?
Iz svih ovih pitanja može se izvući zaključak da ni Izetbegović, a još manje Čović i Dodik ne poštuju institucije BiH već sebe vide kao šerife izjednačene sa zakonom i državom.
