Ako pričate sami sa sobom, to nije znak ludila, nego zdravog razuma, tvrde britanski psiholozi. Ako ste se ujutro probudili nemotivirani i naglas rekli: "Ajde, ustaj i odi na posao", to nije ništa neobično, naročito ako ste suočeni sa situacijom zbog koje ste nervozni..
Naime, većina ljudi ima unutrašnji glas, onaj koji vas vodi, potiče vas i pohvaljuje, ali i koji vam se ruga. Taj glas ostaje u našim glavama gotovo cijelo vrijeme, ali povremeno, da toga niste ni svjesni, samo taj glas izgovorite na glas.
Postoji nekoliko naučnih objašnjena zašto do toga dolazi, a u knjizi My Stroke of Insight kao glavni razlog zašto razgovaramo sami sa sobom navodi se kako to nije nikakav znak ludila, nego način na koji mozgu dajete konkretne upute i naredbe i mozak tako postaje više fokusiran. Psiholozi navode kako je to govor kojeg automatski koristimo još od ranog djetinjstva.
Djeca, ističu psiholozi, često pričaju sama sa sobom i to instinktivno, što je jedan od načina na koji uče. Međutim, naša nas okolina, zbog neznanja, kao djecu ušutkava i govori da ne pričamo sami sa sobom, upravo zbog raširenog vjerovanja kako je riječ o poremećaju. No, psiholozi tvrde suprotno – ako sebi imate nešto za reći, recite to naglas, jer upravo je šutnja greška.
