Poznajemo ih pod nazivima prženi krompirići ili pomfrit. No, zahvaljujući sveprisutnom uvjerenju da ovo jelo potječe iz Francuske, nerijetko ih zovemo i pomfri. Iako možda većina nas ne govori tečno francuski jezik, svjesni smo da Francuzi često ne izgovaraju posljednje slovo u riječima. Stoga pomfri zvuči autentično, zar ne?
Međutim, pravilan naziv ovog jela je pommes frites, što se u francuskom izgovara kao pom frit.
Dobro, dakle pomfrit je francuski izum i sada znamo kako se pravilno izgovara. Ali što ako njegovo porijeklo ipak nije francusko?
Belgijska strana priče
Francuzi i Belgijci vode dugotrajni spor o tome gdje su izmišljeni prženi krompirići.
Belgijci tvrde da su prženi krompirići zapravo njihov izum koji je pripisan Francuzima zbog francuske gastronomske hegemonije, unutar koje je belgijska kuhinja asimilirana, prije svega zbog zajedničkog jezika i blizine ovih zemalja.
Ova je priča postala aktuelna 1985. godine, kada je belgijski novinar Jo Gérard iznio tvrdnju kako u svom posjedu ima porodični rukopis iz 1781. godine koji dokazuje da je pomfrit belgijski izum.
Prema spomenutom rukopisu, stanovnici belgijskog dijela doline rijeke Meuse već su prije 1680. godine jeli pržene krompire u obliku malih riba. U toj dolini bilo je uobičajeno loviti ribe za večeru, no tokom zimskih mjeseci rijeka bi se zaledila. Bez mogućnosti ribolova, stanovnici su se okretali krompiru, koji bi oblikovali kao ribice i pržili na sličan način.
Prema priči, ova se praksa proširila u Ameriku za vrijeme Prvog svjetskog rata kada su je primijetili američki vojnici koji su boravili na tom području. Nazvali su ih francuskim krompirićima jer se događaj odvio u francuskom govornom području Belgije.
Međutim novinar koji je iznio ove tvrdnje nikada ih nije potkrijepio dokumentima.
Osim toga, krompir je u Belgiju stigao tek oko 1735. godine, a uzevši u obzir ekonomske prilike tog vremena, teško je zamisliti da su seljaci pržili krumpire u velikim količinama masnoće.
Francuska strana priče
U kuharici američkog predsjednika Thomasa Jeffersona iz 1824. godine nalazi se recept za "pomme de terres frites" (prženi krompir). Vjeruje se da je Jefferson ovaj recept donio sa sobom nakon boravka u Francuskoj.
Međutim ovaj recept ne opisuje pržene kriške krumpira kakve poznajemo danas. Umjesto toga, spominje komadiće krompira koji su bili oblika sličnog novčićima, dakle više okrugli nego duguljasti.
Važno je spomenuti da su krumpiri prženi na taj način stekli veliku popularnost u Americi već tokom 1870-ih i početkom 1900-ih, što nikako ne odgovara belgijskoj verziji priče o uvođenju pomfrita u Ameriku.
Ko je izmislio pomfrit
Još uvijek postoji žustra rasprava o tome je li belgijska priča istinita i čini se kako Francuzi i Belgijci ne planiraju prestati raspravljati o tome gdje je izumljeno ovo skromno jelo.
Postoje i oni koji tvrde da je pomfrit možda izumljen u Španiji, prvoj evropskoj zemlji koja je upoznala krompir dopremljen iz Amerike. No čini se kako je Francuzima najvažnije da se porijeklo prženih krompirića ne prizna Belgiji.
Belgijski historičar hrane Pierre Leclercq istraživao je ovu temu i zaključio kako je pomfrit definitivno francuskog porijekla.
Do 19. stoljeća pomfrit je postao sinonim za parišku kuhinju.
Frédéric Krieger, bavarski muzičar, naišao je na recept za pomfrit u Parizu 1842. godine i prenio ga u Belgiju nekoliko godina kasnije. Otvorio je restoran Fritz i u njemu promovirao pržene krompiriće pariškog stila.
Općenito se vjeruje kako je stil pomfrita kakvog poznajemo danas razvijen u Parizu oko 1855. godine i da se znatno razlikovao od tradicionalnih prženih krompira iz 18. stoljeća, ponajviše po količini ulja koja se koristila za prženje.
Dok Francuzi šaljivo tvrde da s krompirom kuhaju "od početka vremena", Belgijci poduzimaju konkretne korake i obratili su se UNESCO-u s prijedlogom da pomfrit postane službeni simbol njihove kulturne baštine.
U svjetlu različitih priča i tvrdnji, pravo porijeklo pomfrita možda nikada neće biti potpuno razjašnjeno. No jedno je sigurno, prženi krompirići su postali nezaobilazan dio globalne kuhinje i volimo ih jesti bez obzira na njihovu pravu domovinu.
