Na Balkanu se opet govori o oružju, iako novi rat nije na vidiku. Razlog je intenzivno naoružavanje Srbije, koje traje već nekoliko godina, i koje je Srbiji omogućilo da na rang-listi globalne vojne moći nedavno prestigne Hrvatsku.
Konkretno, prema izračunu globalne vojne moći koji je nedavno objavila specijalizirana stranica Global Firepower, Srbija je zauzela 61., a Hrvatska 63. mjesto. Pritom valja znati da je prije svega tri godine Srbija na istoj rang-listi daleko zaostajala za Hrvatskom, budući da je te 2018. zauzimala 89. mjesto.
Militarizacija Srbije traje već neko vrijeme, bez naznaka da će taj trend prestati, a u nekoliko posljednjih godina vojni je budžet povećan za više od 50 posto. Tako su 2019. izdvajanja Srbije za obranu – prema procjeni stockholmskog instituta SIPRI – premašila milijardu američkih dolara, što Deutsche Welle naziva "sumom gotovo nadrealnom za regiju".
Štaviše, nakon nedavne sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je dodatno naoružavanje Vojske Srbije. Pritom se, kako na svom YouTube kanalu uočava naš vojni analitičar Jan Ivanjek, "obrasci naoružavanja sve više odmiču od klasičnih modernizacija i približavaju hitnim ratnim nabavama, za čije se plaćanje uzima novac čak i od zdravstva, socijale i infrastrukture", piše Slobodna Dalmacija.
Tako je u oktobru prošle godine Vučić objavio kako će Vojska Srbije uskoro kupiti turske dronove tipa Bayraktar, koji su zbog velike ubojitosti – iskazane na ratištima u Siriji, Iraku, Libiji i Nagorno Karabahu – već prozvani "najbrutalnijim naoružanjem današnjice". Kako ističu neki vojni analitičari, Srbija bi s Bayraktarom postala uvjerljivo najmoćnija vojna sila u bivšoj Jugoslaviji.
Ko će napasti Srbiju
"Ako tako bude, turski dron pridružio bi se ruskoj protuzračnoj bateriji Pancir S1, polovnim ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Airbusovim helikopterima H145M, kineskim dronovima CH-92A, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron. Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine miliona eura", piše nedavno Deutsche Welle o brojnom i raznovrsnom oružju koje Srbija posljednjih godina nabavlja od raznih zemalja i proizvođača.
Uz to, u srbijanskoj javnosti učestalo se govori o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka, iako Vojska Srbije već sada ima dvostruko više aktivnih pripadnika oružanih snaga (30.000) od Hrvatske (15.500), kao i više nego dvostruko veći broj rezervista – 50.000 prema 20.000 hrvatskih. Srbijanski odbrambeni budžet također je veći od hrvatskog (1,14 milijardi dolara prema 880 miliona dolara), a u odnosu na hrvatske vojne efektive Srbija prednjači i u borbenim letjelicama (113 prema 75) i u tenkovima (304 prema 72).
Kako ističu vojni analitičari, do promjene u ravnoteži vojne moći između Hrvatske i Srbije došlo je zbog nerealizirane hrvatske kupnje borbenih aviona u mandatu ministra Damira Krstičevića. Upravo u tom segmentu Vojska Srbije je posljednjih godina ojačala, osobito nakon što je 2017. od Rusije dobila deset borbenih aviona MiG-29, što je predsjednika Srbije Vučića ponukalo da tada izjavi kako su srpske zračne snage "jače od svih zemalja bivše Jugoslavije zajedno".
"To je u razmjerima Mađarske, mjerimo se s puno bogatijim zemljama. Kad čuvate vojnu neutralnost i slobodu svoje zemlje, morate biti snažni", rekao je tada Vučić, dodavši da "Srbiju više niko ne može nekažnjeno napasti".
Ta je izjava otvorila niz začuđenih i zabrinutih pitanja širom regije: ko je to uopće napao Srbiju i ko bi je napao? Od 1945. do danas Srbija je napadnuta tek jednom, 1999. godine, ali tada ju je napao NATO. Zar se Vučić sprema za okršaj sa Sjevernoatlantskim savezom, najmoćnijom vojnom alijansom u historiji?
Vučić glumi Tita
U više svojih istupa posljednjih godina predsjednik Srbije je isticao da Beograd nabavlja isključivo defenzivno naoružanje, odnosno da se Srbija naoružava isključivo u odbrambene svrhe, te da nikoga ne namjerava napadati, ali bi dometnuo da Srbija ne želi biti "Bambi za klanje", istaknuvši da je zemlja okružena članicama NATO-a – Hrvatskom i Crnom Gorom, a od lani i Sjevernom Makedonijom.
S druge strane, Srbija neprestano ističe da je izabrala vojnu neutralnost, koja joj, među ostalim, omogućava da u nabavi oružja (kao i u aktualnoj nabavi cjepiva protiv koronavirusa) može pazariti i na Istoku i na Zapadu. Mnogi u tome vide refleks nekadašnje nesvrstane politike Titove Jugoslavije, pri čemu, međutim, Vučić zaboravlja da današnja Srbija – kao i niti jedna druga bivša republika SFRJ – nema ni djelić političke, diplomatske i vojne snage koju je imala bivša država.
Stoga većina analitičara drži kako Srbija neće moći održati svoju neutralnu poziciju, odnosno da će se prije ili kasnije morati prikloniti bilo NATO-u, bilo Rusiji. U tom smislu, njemački list Die Welt nedavno je u svojoj analizi ustvrdio da jačanju NATO-a u jugoistočnoj Evropi Rusija parira – preko Srbije.
"Dok NATO u bivšoj Jugoslaviji računa prije svega na Albaniju, Kosovo i Hrvatsku, dotle se Rusija koncentrira na Srbiju i srpski entitet u Bosni, Republiku Srpsku. Kako su Srbi ekonomski slabiji od članica EU iz regije, Moskva im poklanja oružje. Nova utrka u naoružanju je pomiješana s političkim sukobima. Jedno je sigurno: što se više aktera naoružava, to opasniji postaju politički konflikti u toj regiji", zaključuje Die Welt.
