Pig će biti žrtva očekivanja. Iako se prodaje kao ekvivalent Niholasa Cagea tamnom i nadrealnom Johnu Wicku, i premda se bavi željom za osvetom u određenoj mjeri, ovo nije film o osveti, onaj koji ne pruža nasilnu katarzu za svog krvlju natopljenog protagonista. Pig odnosno Svinja je umjesto toga o sve krhkijim vezama koje uspostavljamo kao ljudi i o izolacionističkim tendencijama koje mogu ući u naš život nakon što proživimo mučnu tugu. Budući da je režiser Michael Sarnoski od samog početka srušio očekivanja, iskustvo u konačnici vrijedi.
POGLEDAJTE I OSTALE RECENZIJE NA NAŠEM PORTALU
Pig
Cage glumi Robina, lovca na tartufe koji živi u gotovo potpunoj samoći u divljini Oregona sa svojom voljenom svinjom. Šumu naziva svojim domom već 15 godina, a jedinu stalnu interakciju s vanjskim svijetom ima s mladim biznismenom Amirom (Alex Wolff) koji mu osigurava zalihe u zamjenu za tartufe. Robin se očito bori sa raznim problemima, ali mu je njegova svinja izvor stabilnosti koja mu daje vezu sa svijetom koji mu je potreban. Život mu je potpuno slomljen kada mu par narkomana jedne noći upadne u kabinu i ukradu njegovu voljenu svinju, a Robin u tome ostaje pretučen i krvav. Vrbujući Amira za kompanjona, Robin se vraća u svoj bivši dom Portland u potrazi za svojim ljubimcem i suočava se sa svim što je ostavio iza sebe.
U Svinji nema elemenata živopisnog nasilja, niti bilo kakvih trenutaka u kojima Cage kanalizira svoje najekstremnije tendencije kao umjetnika. Svinja je tih film, Cage je većinu vremena povučen u sebe, jedva progovara u uvodnom aktu, a škrt je na riječima dok ga se ne isprovocira. Ovo je performans ugrađen u životnu tragediju, bez osmijeha ili trenutaka bujnosti u njegovoj tjelesnosti. Tuga progoni ovog lika i to se može osjetiti iz svake geste koju Cage koristi, bilo da je to način na koji šeta ulicama Portlanda ili kako se postavlja na suvozačevo sjedište Amirovog Camara. Zaista je izuzetno intenzivan i potcijenjen nastup, koji koristi potencijal za fizičko zastrašivanje u okvirima lika koji je krhak i samo želi da mu se prijatelj vrati. Način na koji se njegova izvedba širi tokom filma je izvanredan. Dopušta sebi da se otvoreno prisjeti i tuguje prije nego što dođe do neizbježnog isključivanja. Postoje trenuci u Svinji koji se mogu svrstati među najbolje scene koje je ikada imao kao glumac, što dodatno dodatno otkriva koliki je zapravo talenat.
Savršen pandan Cageovog minimalističkoj tragediji je Wolffov Amir, koji je arogantan, drzak i neprestano se upušta u razgovor. Izvor je najviše dijaloga, a njegovi sukobi s Robinom neki su od najstimulativnijih trenutaka. Jednako je važan kao i Cage. Njegovi načini za stvaranje stvarne tragedije ispod kričave vanjštine su besprijekorni. Wolff zna prenijeti očaj sa svojim očima, neopisiv osjećaj bola jednim mučnim pogledom. On proširuje taj aspekt svog nastupa kroz priču, dok otkriva stvarne razmjere vlastite tuge i počinje bolje razumjeti Robinovu patnju. Između njih dvoje postoji tiha hemija koja postaje temeljna u završenim trenucima, iskreno razumijevanje koje može proizaći samo iz tragedije. Najbolja scena filma proizlazi iz njihove interakcije, jer Amir napokon shvata da razlog Robinove potrage nije iz bilo kakvih materijalnih raloga. On jednostavno voli svoju svinju. Umjesto da se našali ili da razvedri, Amir za promjenu ušuti, a Wolffov izraz lica izražava takvu empatiju da izmami suze na oči. U filmu koji definiraju izolacija i bol, još uvijek ima lijepih trenutaka usred oluje.
Pig je lako mogla biti okrutna ili senzacionalistička priča, ali nije; napravljena je na temeljnom razumijevanju vezanosti za predmete i životinje. Svinjski definirajući element dolazi s fizičkom kasetom izgubljene voljene osobe. Kad Cageove ruke prvi put dodirnu ovaj dragocjeni predmet, on se grči s valom tuge, prisjećajući se svega što je izgubio. Jedva podnosi prve sekunde kada je ponovo čuje. Kada ponovo dodirne kasetu, tuga se pretvara u jedini mogući oblik utjehe. Čuje njen glas i ponovo doživljava njihova sjećanja, osjeća prelijepu bol, gubi se među riječima dok tama kao da sve obavija.