Da li konačno svjedočimo kraju dominacije Marvelovog univerzuma u kinima?
Ovogodišnja tri najveća globalna hita su feministička vizija 64-godišnje plastične lutke, retro avantura igranja u boji slatkiša i trosatna drama o ocu nuklearne bombe — svi znakovi, koliko god anegdotski bili, da se publika možda umorila od superheroja.
Ostale recenzije:
The Fall of the House of Usher
The Marvels — nastavak Kapetanice Marvel (2019.) i TV miniserije Ms. Marvel (2022.) — stigao je u kina ove sedmice uz prilično prigušenu buku i izvještaje o rastućim krizama unutar MCU tvornice sadržaja.
Kako The Marvels počinje, kao da ste bačeni usred neke subotnje jutarnje TV emisije za djecu, s osvježavajućim osjećajem dezorijentiranosti.
Tu su uglate svemirske letjelice koje jure kroz kozmičke portale, tim zlikovaca koji iskopavaju neki drevni artefakt na dalekom mjesecu i tinejdžerica mutant u Jersey Cityju (Iman Vellani, ponavlja svoju ulogu Kamale Khan iz Ms. Marvel) koja sanja da bude superjunakinja poput njenog idola, Carol Danvers, poznate i kao Kapetanica Marvel (Brie Larson).
Danvers se u međuvremenu druži na svom brodu sa svojom narančastom mačkom Goose, a Nick Fury (Samuel L. Jackson) vodi operaciju dubokog svemira s astronautkinjom na elektromagnetski pogon Monicom Rambeau (Teyonah Parris).
Pakleno usmjerena na pronalaženje čarobne narukvice koja će joj pružiti neopisivu moć, navodni negativac filma, ratnik iz Kreeja s čekićem Dar-Benn (Zawe Ashton), zauzeta je kidanjem crvotočina u vremensko-prostornom tkivu svemira.
Crnkinja s pastelno ružičastom kosom u žestokom sivom bojnom odijelu stoji ispred niza statuelnih vojnika.
Nastali kvantni haos uzrokuje da Kapetanica Marvel, Kamala i Monica nasumično zamijene mjesta usred borbe dok se njihove moći isprepliću.
Nakon što pređete preko uobičajene zbunjujuće mitologije (barem za one koji nisu gledali zadnjih 400 sati Marvelovih Disney+ serija), to je dovoljno zabavna premisa, puna otkačenih crvotočina, mijenjanja tijela i svemirskih mačaka koje gutaju samo zlikovce pa ih ispovraćaju bez upozorenja.
Tu su animacije, naizgled nadahnute filmovima Spider-verse, iznenađenja igle (M.I.A., Missy Elliott, Beastie Boys) i trenuci kašaste svemirske fantazije koji su se mogli ugledati u Čuvarima galaksije — da ne spominjemo geg o mačkama postavljen na izvedbu pjesme Memory Barbre Streisand.
The Marvels se kreće na trošan način, uživajući u haotičnoj isprepletenosti svog središnjeg trija i oslanjajući se na njegove blesave vizuelne efekte, koji su zapravo učinkovitiji, na crtani način, što su lošiji i apstraktniji.
Postoji sekvenca u sredini filma smještena na raspjevanoj planeti — s južnokorejskom zvijezdom Park Seo-joonom (Parasite) kao sanjarskim princem — koja djeluje kao pravi Disneyjev glazbeni trenutak, stvarajući lijepu promjenu tempa i snimak osobnosti.
Ipak, ne može se pobjeći od činjenice da je većina ovoga bolje zamišljeno, nego izvršeno.
Sugerirati da su The Marvels simpatična igra za djecu i predtinejdžere čini medvjeđu uslugu inteligenciji te publike, koja doista zaslužuje bolje.
Živahni vodeći trio čini što može s materijalom, ali nailazi na uobičajene besmislene pokušaje scenarista da se komično šale, dok se indijski glumci Zenobia Shroff i Mohan Kapur, koji glume Kamaline roditelje, opterećuju umornim sitcom porodičnim štikom.
Redateljica Nia DaCosta — koja je obećavajuće debitirala s Little Woods iz 2018. i zbrkanim remakeom Candymana iz 2021. — ovdje ima malo prilika da pokaže svoju osobnost, svoje vještine u službi standardnih dosadnih CGI borbi i eksplozija.
U svojim boljim trenucima, The Marvels je blesava avantura za jednokratnu upotrebu koja sugerira pravi poziv budućeg produkta njegovog studija: streaming sadržaja isključivo na Disney+, oslobađajući multipleks za nove načine mašte blockbustera.
