"Tvoje je vrijeme." Tako je rekao Rocky Sylvestera Stallonea u posljednjim trenucima Creeda II. To je bila istina na više načina: ne samo da je baklja franšize službeno prenesena na Adonisa Creeda na ekranu, već i zvijezda Michael B. Jordan debituje kao režiser s Creedom III.
Rezultat je film koji dokazuje da iako glavni lik zaista duguje Rockyju, više mu nije potreban Italijanski pastuh da bi bio tako težak i emocionalno zadovoljavajući kao najbolji filmovi u franšizi.
Ostale recenzije:
Ant-Man and the Wasp: Quantumania
Scenarij, čiji su autori Keenan Coogler i Zach Baylin (prema priči koju su napisali zajedno s režiserom Creeda i Black Panthera Ryanom Cooglerom), iskopava veći dio tih emocija Adonisa i Damea (Jonathan Majors).
Prolog iz 2002. postavlja njihov odnos - mlađi Creed drži rukavice za tada boksersko Damea Andersona - i nagovještava njihovu napetu historiju. Kad se Dame ponovno pojavi u njegovom životu, Adonis sada uživa u svojoj slavi i bogatstvu u penziji nakon što je živio bokserskim životom o kakvom je njegov prijatelj sanjao. Osjećaj bratstva među njima uvijek se snažno osjeća, iako je svaki razgovor pun napetosti.
Dameov bol dolazi sa stvarnog, iskrenog mjesta, a Majors pruža još jednu izvedbu koja je dinamična i magnetska u ulozi koja mu daje dovoljno prostora za emocije. Koliko god da je njegova glomazna tjelesna građa zastrašujuća, on uistinu impresionira u tišim, suptilnijim, jednako intenzivnim trenucima.
Ipak, vjerojatno je Adonis protiv Adonisa još uvjerljiviji od Adonis protiv Dame. On je oduvijek sam sebi bio najteži protivnik, a uz Damea koji ga podsjeća na prošlost koju je pokušavao zaboraviti, Jordan otkriva nove dubine i ranjivosti koje su bogato istražene.
Jordan također nalazi više posla za Biancu Tesse Thompson, kojoj pristupa nijansama Biancinog vlastitog putovanja od života poslije zvijezde. A veći fokus na Creedovu gluhu kćer Amaru (Mila Davis-Kent) daje nam dobrodošlu slatku porodičnu dinamiku.
Baš kao što je Creed istraživao šta je Apollo predao Adonisu, tako i Creed III ispituje koje je lekcije, dobre ili loše, Amara možda naslijedila od svog oca, posebno kada je u pitanju njegova sklonost nasilju. To je fascinantna ideja u filmu koji ima nasilje ugrađeno u svoj DNK, iako nije u potpunosti realizirano koliko je moglo biti.
Uistinu, nakon uvodnih 90 minuta s dobrim tempom i svježim dojmom, završni čin djeluje nepotrebno žurno, što rezultira kratkotrajnim zapletima i karakternim putevima i barem jednom odlukom koja se čini pomalo neuobičajenom.
Zaokret u franšiznu konvenciju – s poznatim bokserskim ritmovima koje smo vidjeli iz ove franšize i drugih mnogo puta prije – razvodnjava dio dobrog, strpljivog rada koji mu je prethodio.
Ali čak i uz tu promjenu, Jordanovo usmjerenje je čvrsto u cijelosti, bokserske sekvence oslanjaju se na njegovu ljubav prema animeu - posebno vidljivo u završnoj borbi, koja sadrži epske usporene snimke, udarce u stilu Dragonballa i neke impresivno stilizirane slike.
Bude li u budućnosti bilo više nastavaka Creeda - a na temelju svega, nema razloga zašto ne bi bilo - to je upravo ona vrsta svježine koju bi franšiza mogla učiniti s više.
