Ideja da živimo u posljednjim vremenima referentni je okvir izvan ekrana za novi film Alexa Garlanda “Civil War”, koji obećava spektakl apokaliptičnog nasilja, pruža ga u užasnom višku, a zatim postavlja pitanje zašto smo gledali.
Ostale recenzije:
Godzilla x Kong: The New Empire
Rat bjesni između američke vlade, na čelu s predsjednikom koji govori u stilu Donalda Trumpa, i pobunjeničkih zapadnih sila, koje se sastoje od Kalifornije i Teksasa, ali dobivamo samo najmanje naznake o njegovim uzrocima i napretku, i bez osjećaja je li to pravedno. Glavni likovi ne zauzimaju strane.
Lee (Kirsten Dunst) i Joel (Wagner Moura) su fotoreporterka i pisac koji putuju iz New Yorka u Washington, DC, u nadi da će intervjuirati predsjednika; Sammy (Stephen McKinley Henderson) i Jessie (Cailee Spaeny) su stariji pisac i mlađa potencijalna fotoreporterka koji idu zajedno. Njihove novinarske akreditacije omogućuju im slobodno kretanje (uz neke frizirane izuzetke), a često je nejasno gdje se nalaze u odnosu na prvu crtu. Obje strane imaju uniformirane vojske na terenu, ali postoje i milicije čija lojalnost nije navedena.
Film uzima zdravo za gotovo da ratovi odstupaju od svojih navodnih ciljeva, pravedno ili na neki drugi način, i da građanski rat uključuje obračune, sitne činove brutalnog nasilja koji s njima imaju malo ili nimalo veze. U prvoj sceni zločina, Garlandov dramatični fokus nisu ni milicioner ni zatvorenici koje muči, već dva fotografa.
Tokom filma Jessie će učiti od Leeja – koji smireno puca – da se odvoji i stavi snimanje iznad svega; obrnuto, Leeina sposobnost da posluša vlastiti savjet testirana je do krajnjih granica. Njihov odnos čini središnju priču filma i gradi se do neizbježnog i zadovoljavajućeg kraja.
Garlandov interes za prikazivanjem amoralnih načina ratnih fotografa usklađen je, ako ne i premašen, njegovim interesom za implicirane konzumente slika koje oni prave, a samim time i konzumente nasilnih fantazijskih slika – onih koje pune filmove poput Civil War. Kao rezultat toga, njegov film ima uzbudljivu tendenciju da publiku izbaci iz ravnoteže.
U jednoj sceni, milicija koju glavna četvorka prati ubija ranjenog vojnika dok se on predaje, izazivajući needle drop obliku Full Metal Jacket-a uz De La Soulovu pjesmu "Say No Go". Pjesma se nastavlja preko sekvence montaže u kojoj Jessie nalazi hrabrosti odvojiti se i fotografirati miliciju koja mitraljira svoje zatvorenike, fotografa i subjekta koji su uokvireni upravo tako, da postanemo svjesni da su naše oči uprte u nju.
Ovo čak nije ni najuznemirujući trenutak u filmu: kasnije Jesse Plemons ima zastrašujuću epizodnu ulogu vladinog vojnika koji nadzire popunjavanje masovne grobnice. Ovdje je opet važno kako glavni likovi odgovaraju. Za Jessie, kako sama priznaje, opasnost je životna. Garlandovi su likovi, još od njegovog romana Beach iz 1996. godine, tragači za ekstremnim iskustvima, često oblikovani okolinom koja nije baš nalik našem, iako ne toliko različita da u njima ne možemo vidjeti nešto od sebe. Uglavnom se to priopćava bez riječi. Pred kraj, dok se zapadne sile okupljaju prema Bijeloj kući u zapanjujuće realiziranoj sekvenci bitke, Jessie i Joel razmjenjuju poglede koji izražavaju njihovo oduševljenje dok topovnjača baca vatru na barikade. Racionalnom umu se čini krajnje neumjesnim, ali nismo li i mi publika oduševljeni?
Kako bi, uostalom, trebala izgledati i zvučati 'zapanjujuće realizirana' sekvenca bitke? Možda kao Apocalypse Now (1979), koji je spomenut u The Beach i prikazan u filmskoj adaptaciji Dannyja Boylea. Ili poput White House Down (2013.), zavjeraškom trileru Rolanda Emmericha? Film završava, kao što i mora, s vojnicima koji upadaju u Ovalni ured, gdje Jessie dobiva priliku života. Ovdje Garland koristi Suicideovu “Dream Baby Dream”, pjesmu nezaboravno upotrijebljenu u Hypernormalisation (2016.) Adama Curtisa za soundtrack montaže isječaka iz blockbustera iz 1990-ih koji prikazuju američke gradove kako se dižu u zrak, a svi nagovještavaju 11. septembar.
Garland možda neće dati nedvosmislenu političku izjavu – to je dio uznemirujuće snage njegovih filmova – ali ovom scenom u Ovalnom uredu, koja završava najbolji film koji je režirao, tjera nas da se suočimo s nasiljem o kojem danas očito mnogi sanjaju, i pokazuje nam što je na kraju svega.
