Čak i prije nego što vidimo prvi kadar filma Black Panther: Wakanda Forever, jasno je da je ovo posveta Chadwicku Bosemanu. Glumac, koji je igrao Marvelovog originalnog Black Panthera, uvijek je spiritualno prisutan u filmu. A film Ryana Cooglera prekrasno odaje počast pokojnom glumcu na možda najbolji način koji film može.
Ostale recenzije:
Pa ipak, nastavak Black Panthera nije istinski sjajan film. Možda je to zbog dužine, dugih dionica u kojima se ništa ne dešava ili razočaravajućeg ishoda koji to čini takvim. Tužno (ili sretno, ovisno o tome kako ga gledate), Wakanda Forever je najbolji MCU film u barem nekoliko proteklih godina.
Ono što je film uradio odlično je kako utkaje Chadwickovu smrt u priču o tome kako je Wakanda također izgubio kralja T'Challu zbog bolesti. Paralele su emotivne, posebno Shuri (Letitia Wright) o tome kako je njen brat patio u tišini. Zatim, film se gradi odatle, pokazujući kako malenu afričku naciju vodi kraljica Ramonda (Angela Bassett) u periodu obnove. Ali kako globalne supersile zadiru u njihovu teritoriju i resurse, u igru ulazi novi igrač: podvodno carstvo Talocan predvođeno njihovim Bogom-kraljem Namorom, koji vodi rat protiv površinskog svijeta. I nažalost, Wakanda se nalazi usred svog puta uništenja.
Wakanda Forever treba vječnost da postavi sukobe koje prikazuje u svom vrhuncu. Ima toliko dionica filma u kojima se tempo previše usporava. Ekspozicija je pametno napisana i film je izašao iz sjene Chadwicka Bosemana. Ali pokušava da uradi toliko stvari sa previše likova. Ovaj izbor fokusiranja na više karakternih priča omekšava emocionalne udarce. Umjesto da na kraju bude priča o iskupljenju i prevladavanju tuge, svedena je na standardne trope. Nervira jer MCU može bolje. Bilo je bolje.
Dodatno se uvećava kada pogledate šta zaista čini film jakim. Najbolji trenuci Black Panther 2 nisu njegove zadivljujuće podvodne sekvence ili hemija između Shuri i Okoye ili čak Namor (koji je najbolji novi lik u franšizi u neko vrijeme), već je to kada likovi govore o gubitku, nadi i osveti. Dijalog, ekspozicija i emocije čine Wakanda Forever onim što jeste, a ne akcija ili CGI sjaj. Ali, nažalost, toga nema dovoljno da ga učini zaista zadivljujućim. Muzika, posebno Rihannina Lift Me Up, dodaje dašak melanholije raspoloženju. CGI je dobar, ali akcija ide pretjerano. Teško je pratiti ko koga tuče, a ko od koga bode u velikoj klimaktičnoj borbi.
Vrhunac filma
Film je Shurijino putovanje, dok se nosi sa gubitkom svog brata, i putovanje kraljice Ramone dok oplakuje svog sina. To znači da film leži na ramenima Letitije i Angele. Ova potonja to graciozno nosi zbog decenija iskustva koje ima. Njena Ramona je jaka, hvale vrijedna predstava. Letitia se također dobro snalazi, ali s vremena na vrijeme gledatelj može biti nepravedan kada je uporedi sa Chadwickom. Ona posustaje, gubi fokus, a ipak bilježi pristojan performans. Ali prava zvijezda filma je Tenoch Huerta i njegov Namor. Marvelov niz koji zlikovcima daje složenije priče od heroja se nastavlja. U Namoru imamo zlikovca koji je toliko moćan da ga se plašite, a opet toliko blizak da navijate za njega. I Tenoch, u svom holivudskom debiju, mora biti pohvaljen zbog toga kako lako unosi ljudskost i ranjivost u tako moćan lik.
Ostatak glumačke ekipe se dobro snalazi, ne radeći ništa izvanredno. Riri Williams aka Ironheart (Dominique Thorne) je prijatan dodatak franšizi, ali nažalost, ona se ne ističe. Zapravo, vrhunac filma možda je bio neočekivan cameo neposredno prije klimaksa, koji vraća zadihani film u život.
Ono što prigušuje uticaj Wakanda Forever je to što u filmu prepunom tako teškim emocionalnim trenucima, postoji vrlo malo onih koji se pamte. Nedovoljno je trenutaka koji će se pamtiti u narednim mjesecima, a kamoli godinama. To je nešto što su Marvelovi filmovi dobro radili ranije i gdje ovaj nije uspio. Kao počast Chadwickovom sjećanju i naslijeđu, Black Panther: Wakanda Forever je gotovo savršen. Kao zabavan film o superherojima, dobar je. Ali kao samostalna priča, to je propuštena prilika.
