Opisati radnju serije "1899" je kao da opisujete kako izgleda mrlja boje kada je milimetara od vašeg lica. Možete opisati boju i teksturu, a možda čak i nešto o načinu na koji svjetlost pada na nju kao dio portreta, ali teško je dokazati nešto smisleno, a da to ne možete vidjeti u cijelosti.
Ostale recenzije:
“1899” je priča koja se odvija na Kerberosu, brodu koji plovi Atlantikom u završnoj godini 19. stoljeća. Tu je Maura (Emily Beecham), prognana liječnica koja bježi od sjena svoje prošlosti. Kapetan Kerberosa Eyk (Andreas Pietschmann) i hrpa putnika iz udobnih apartmana u teretni prostor rade manje-više isto.
Privlačnost serije
Ali tvorci serije Jantje Friese i Baran bo Odar organiziraju "1899" na način koji bi trebao biti više iskustvo u kojem ti detalji sami po sebi malo znače. Kao i u njihovoj prethodnoj seriji "Dark", "1899" trguje gotovo isključivo uzvišenim idejama
Svaka osoba na Kerberosu postoji više kao mogućnost nego mjesto na manifestu. Dio privlačnosti serije je gledanje svake nove epizode koja okreće drugu kartu, otkrivajući kakva vrsta sukoba čeka drugu stranu. Ne treba dugo da "1899" svima koji gledaju otkrije da svi ti jahači bježe... od nečega.
"1899" nije baš antologijska serija, ali kao i mnoge zaokretne drame koje dolaze prije nje, svaka je epizoda u početku strukturirana oko jedne osobe i događaja koji su je doveli do Kerberosa. I u predstavi i u očima publike, svi su definirani jednim traumatičnim događajem.
Kakve veze sva ta prošla poglavlja imaju s istinom iza još jednog nestalog broda koji je poletio za Ameriku mjesecima prije Kerberosa nešto je što "1899" drži skrivenim koliko god može.
U međuvremenu, na tematskoj i praktičnoj razini, ovaj brod je zapravo cijeli jedan kontinent u mikrokozmosu.
Ovo je staza kojom Friese i bo Adar putuju u svom TV radu. Ima li neke frustracije u tome koliko neprozirni neki dijelovi "1899" mogu postati? Skoro sigurno. Postoje li neke filozofske ideje i koncepti koji se svode na svoj najjednostavniji oblik, čak i dok serija teži nečemu dubljem?
Gotovo neizbježno. Ali budući da tim narativnih mađioničara radi na svojim krivim smjernicama i cvjeta u svrhu cjeline, a ne dijelova, niko drugi ne radi serije na ovakav način.
Naslikan na kosmičkom platnu
"Dark" je naslikan na kosmičkom platnu, uzimajući priču jednog njemačkog grada i vrteći je u borbu za sudbinu i stvaranje. Taj osjećaj opsega dolazi ovdje u "1899" više s vizuelne strane, počevši od širokih kadrova Kerberosa na otvorenoj vodi.
Ta se ljestvica također očituje u logistici broda, osobito kada je više od valova koji počinju preokretati sve na brodu. Dok serija putuje od mosta preko palube do trupa i kotlovnice, postoji jasan raspored fizičke hijerarhije samog broda, one za koju se čini da je suđeno da se raspadne čak i prije nego što vidimo da se svačije okolnosti počinju izravnavati.
"1899" se ne libi DNK priče koju prisvaja za vlastitu upotrebu.
Kad god strukturirate seriju o izoliranim strancima oko flashbackova - i vratite se u sadašnjost kroz nečije oči - usporedbe će doći. Još uvijek postoje dokazi da je ovo serija koja koristi te poznate ideje za novi kraj. Glavni među njima je njegov međunarodni ansambl koji se oslanja na doprinose Isabelle Wei, Joséa Pimentãoa, Yanna Gaela, Macieja Musiala, Clare Rosager i niza drugih. "1899" često miješa te putnike zajedno tako da su prisiljeni komunicirati na načine izvan svojih neusklađenih jezika.
Prevladavanja tuge i žaljenja
Najbolje izvedbe ovdje (uključujući one gore spomenute i mladog pridošlicu Fflyna Edwardsa) koriste se na iskonskiji način prevladavanja tuge i žaljenja koji opterećuju ovaj brod.
Što se više te pojedinačne priče počnu spajati, to se manje osjećaju kao modularni dijelovi. Friese i autorski tim uhvatili su se ideje da unatoč tome što su na brodu usred vodene pustoši (ili možda zbog toga), ti ljudi bježe od onoga što jesu i onoga što njihovi suputnici misle da jesu.
Bo Adar predstavlja tu fleksibilnost na vizuelnoj razini, ne samo u kretanju između prošlosti i sadašnjosti, već i u tome koliko su područja broda fundamentalno različita.
I koliko god postavka razdoblja i neke Kerberosove tajne zahtijevaju neke VFX trikove, još uvijek ima dosta toga u "1899" što je taktilno. Ugljen u kotlovnici, izlaz iz telegrafskog stroja, sinhronizirani pokreti cijele podgrupe posade: svi rade na svoj način kako bi bili sigurni da ovo nije samo igralište u digitalnoj zemlji snova.
Mnogo toga govori o tome šta vreba Kerberos i druge sile koje mu se usude ispriječiti na putu. "1899", kao i "Dark", zasigurno crpi snagu iz vlastitih otkrića.
Bez obzira na to je li skrivanje ključnih informacija nešto što ide u prilog "1899", barem postoji metoda za ludilo ukletog broda.
“1899” ima mnogo ideja
Na mnogo načina, pomaže biti zalutan i bez znanja poput ljudi koji igraju priču pred vama.
Oslanjajući se na te iste ideje o povjerenju, percepciji i istini ono je što je "Dark" učinilo modernim TV klasikom (i jednostavno jednom od najboljih serija u cijelom Netflixovom katalogu).
Upozorenje je da je “Dark” najbolje funkcionirao kao holistički komad. Puna vrijednost "1899" je u njegovom pretpostavljenom višesezonskom nizu. On se još uvijek čini nedovršenim po dizajnu.
Biti stidljiv tokom ovih osam epizoda stavlja prvu sezonu u neku vrstu uvodnog moda, postavljajući figure prije otkrivanja sobe, stola i ploče na kojoj te figure stoje.
Dakle, “1899” ima mnogo ideja i relativno je kratak s odgovorima. Postavlja dinamiku u kojoj uspjeh ili neuspjeh u potpunosti ovisi o tome ko isplovljava.
