Svaki čovjek je religiozan. Na svoj način. Htio on to priznati ili ne. Katolik, musliman, konfučijanac, upražnjavač joge, dubokog disanja ili lopovluka, navijač, štajaznam, Crystal Palacea... svi imaju nekoga u koga vjeruju.
Postojala je anegdota iz ratnog Sarajeva vezana uz eskalirajuću religioznost i njoj imanentno iščekivanje ovozemaljske koristi.
Donja usnica poplavjela od izgriženosti
Visokopozicionirani dužnosnik upražnjavao je džumu, a nekoliko dovitljivaca raspitivalo se gdje je on to obavlja. Pa kad bi im rekli, oni bi se netom na narednoj stvorili baš u tom džematu. Ali vidi sad belaja, desilo se nešto nepredviđeno, rat je sam po sebi nepredvidiv, pa dužnosnik ne bi baš u mogućnosti na ranije planiranom mjestu prisustvovati džumi, već negdje drugdje.
Ovi, ne znajući za to, a već se prvi safovi zauzeli, čekali, čekali, donja usnica već poplavjela od izgriženosti. Kako je vrijeme odmicalo, vidjeli oni nema hajra previše i u po namaza zbrisaše.
Nisu oni tu bili došli zbog onog svijeta, već da ih dužnosnik zapiše u bilježnicu malog mozga. Ali da su religiozni - kako nisu. Imaju svoje.
Ni navijači FK Željezničar po pitanju religioznosti ne razliku se mnogo. Imaju svoje. Ličnosti kojima vjeruju, koje poštuju i vole, ljude na čiji spomen ustanu i skidaju kapu, imaju historiju lijepih i ružnih dešavanja, kolektivno sjećanje. I odnedavno imaju dom ljepši nego što je on ikad izgledao.
Daj napravite to da valja
"A onda Željin stadion gledam, vidim ponos tvoj...", otpjevao je jedan od simbola nekog sretnijeg i građanskijeg Sarajeva u pjesmi koja bit će da će mu obilježiti karijeru, makar otpjevao na stotine drugih pjesama.
Autor gledao u potpuno spaljen stadion i vidio ponos Grbavice, a Tifa ovjekovječio i kao da je nekim budućim generacijama naredio: Daj napravite to da valja.
Da danas treba napisati nastavak pjesme, bilo bi najzanimljivije motriti kako bi ona zvučala, na šta bi ta pjesma ličila.
Što se pisca ovih redova tiče, radije bi iz lirskog zamijenio epskim, svojstvenije mu je.
Današnji stadion Grbavica i naselje kao takvo kakvo je posmatrao bi iz dva konteksta. Ovog s početka teksta, religiozno-metafizičkog, i drugog, komunalno-estetskog.
Koliko je tu karakternih mangupa rođeno
Grbavica kao naselje ima osobinu kakvu nijedno vjerovatno nema. U skladu s komunističkim pogledima na arhitekturu, skrojena je na vrlo rogobatan način, ništa ni sa čim. Zgrade prikladnije Pjongjangu, sive i turobne. Ukratko, ko bi došao sa strane i vidio taj bućkuriš, nikada ne bi mogao pomisliti da neko može to naselje voljeti. I da ima toliki simbolički kapacitet.
Koliko je u tim haustorima proizvedeno vrhunskih ljudi, karakternih, mangupa, koliko je duha provijavalo, drugarstva i građanske svijesti. U tom smislu, vjerovatno nema naselja koje je ružnije a koje se više voli, s većom emocionalnom bitnošću, pa je stoga Grbavica eklatantna, plastična potvrda da unutrašnjost, suština, ne zavisi od ambalaže. Uopće nije bitno kako nešto izgleda da bi nekome bilo lijepo. Bitna je suština.
A stadion, Dolina ćupova – zanimljivo – prva je spaljena kada je ruralna falanga mučki preuzela primat nad urbanim. Kada su vandali iskočili iz mišijih rupa. Već je to neko napisao, kada želiš nešto zbrisati s lica zemlje, uništavaš njegove simboličke vrijednosti, Vijećnicu, Poštu, stadion Grbavicu...
Pogled iz zraka izaziva transcendentni osjećaj
U tom kontekstu on je – vratit ćemo se religiozno-metafizičkom – zaista pokazatelj da postoji život nakon smrti. Bio je ubijen, spaljen, u korovu, napušten i zapušten, a onda se rađao sve ljepši i onakav kakav nije bio ni za onog života. Kud ćeš bolju potvrdu.
Bila je nekada drvena zapadna tribina koja je imala svoju harizmu, ali nije bilo istočne, a sada je nad njom zasjao krov. Pogled iz zraka je senzacionalan, ispod kože izaziva ponos, neki transcendentni osjećaj. Više je on od fudbalskog stadiona.
Radnički željezničarski klub koji je bio utjeha mnogima što nisu mogli u pozorište ili na operu, kako to jednom opisa malo kome shvatljivi Ivica Osim, zaslužio je da danas ima ovakav dom. Zbog svega što je preživio, a toliko je značio i dalje znači.
Post Festum
Ne znam zašto, ali kao neko ko je neka svoja prva kristalno jasna iskustva vezao uz Šoping na Grbavici, u vrijeme kada se kupovalo na čekove (ni dan-danas nije mi jasno zašto je to jedna od prvih slika svjesnosti) i bio izvan Grbavice za vrijeme najcrnjeg njenog perioda, dok je figurirala ne kao oaza, već kao pustinja zla usred kontinuiranog uništavanja grada, neostvariva želja bila mi je sljedeća: Da me vrati u taj mračni, jezivi period, ali sedam-osam godina starijeg i da u oklopnom transporteru mogu obići svaki njen kutak, a onda da te slike usporediti s današnjim.
Ta se želja javljala kad god bih krenuo na Željinu utakmicu i bilo mi je žao što ne postoje neki videomaterijali pa da se, iako sam ne zna zašto, čovjek podsjeti. Od kakvog rugla se opet stvorilo ozbiljno naselje.
Sve je bilo tako do onda kada je osvanuo snimak ratnog reportera Phillipa Buffona, koji je pratio ojađene vojnike RS. Prizor kako se dodaju nekakvom ispuhanom loptom baš po Šopingu, a onda kao somnabulni trčkaraju od jedne kote do druge, sve po mjestima koje neko drugi pamti kao simbole sretnog djetinjstva, promptno je izazvao nagon za povraćanje. Bože dragi, bilo je jedno prije, pa to, pa onda ovo sada poslije. Je li to isto naselje.
Danas mi je nemoguće Grbavicom proći a da ne vidim onog jadnog mladca koji ne zna uopće zašto se bori, ni koji se vrag dešava. Nekoga je spodbio i poslao na liniju. Ko ima ikakvu vezu s Grbavicom, morao bi pogledati taj film, isto kao što mu nije, ni pod razno, preporučljivo vidjeti išta u njemu. E hajde ti to nekome sa strane objasni.