U ulozi ambasadora dobre volje UNICEF-a, djecu u Crnoj Gori uči da je pravi primjer čojstva i junaštva, danas, nošenje maske i držanje razmaka od sagovornika. U duhu svoga poslanja, Antonije Pušić, javnosti poznatiji kao Rambo Amadeus, virtuoz na gitari, čovjek digitalnog uma i srodne analogne duše, odlučio je epidemiji koronavirusa kojoj se kraja ne nazire doskočiti i organizacijom svojeg prvog online koncerta.
Umjesto u kakvu sportsku dvoranu ili klub, svjetski Kilo Car ovaj put stiže virtualno u vaš dnevni boravak gdje svira svoj “Interplanetarni koncert” zakazan za večernje sate 10. aprila, a ulaznice, nekoć za parter ili tribinu, sada se na internetu kupovinu za kauč ili sofu, one skuplje i za after party.
Predviđeno je da s jednom ulaznicom gledaju svi ukućani, dakle, ako je porodica brojna – ako tata, mama, djece devet, baba, deda, strina, čukunbaba – žive svi u istoj kući ili istoj sobi, nema problema, gledajte na jednu ulaznicu! Bujrum”, poručio je svojoj publici crnogorski kantautor koji je razgovoru za Večernji list govorio i o pandemijskim teorijama zavjere, politici, nacionalizmu i ratu, odnosu prema ostavštini Mile Đukanovića i promjene vlasti u njegovoj domovini, influencerima, ekološkom aktivizmu, Micku Jaggeru...
Kako će izgledati Interplanetarni koncert?
Nije nam korona ostavila baš mnogo manevarskog prostora, ovo je sada jedini mogući koncept javnog nastupa, zapravo. Nadam se da će izgledati kako sam zamislio. Predviđeno je da publika sjedi kod kuće, u stanovima, na terasama, a mi iz Rambo Amadeus Streaming Studio Club Huba svirat ćemo online, ne izlažući publiku gužvi i potencijalnoj zarazi. Tehnologija, srećom, takvo što danas omogućuje, pa je logično probati. Od prapovijesti do danas, okolnosti, tehnologija, navike, prilike, sve se mijenja. Ali muzika je tu sve vrijeme. Ona je neodvojivi dio čovjeka i nalazit će put do čovjeka sve dok bude imao čulo sluha. Kao što drevna staroslavenska poslovica kaže: “Predstavlenije dolžno prodolžat”, poznatija u američkoj verziji – “Show must go on”.
Virus, kako se moglo čuti, nije zaobišao ni vas. Znate li kako ste se uopće zarazili, kako je izgledala borba s bolešću i jeste li se potpuno oporavili?
Ne mogu znati sa sigurnošću, čuvao sam se sasvim ozbiljno. Ipak, izgleda da sam imao sreće, obratio sam se liječnicima na vrijeme, oni su me temeljno podvrgli terapijama. Imam samo riječi hvale za posvećenost i struku ljekara i sveg medicinskog osoblja Klinike za infektivne i tropske bolesti u Beogradu.
Imate li kakvu poruku za teoretičare zavjere koji i danas misle da je korona obična prehlada?
Nema tu pomoći, morali bi otići u posjet poznanicima ili prijateljima koji su na respiratorima. Ili neka odu na groblje popričati s ožalošćenim porodicama, iako vjerujem da će i tada naći neko “logično” objašnjenje: čipiranje, Bill Gates, 5G mreža, chemtrails, haarp antene… Ali morali bi biti svjesni da svojim glasnim djelovanjem povećavaju rizik od zaraze među stanovništvom. Naposljetku, budu se uvjerili da teorija i praksa gospodina Darwina, usprkos sveopćem protivljenju neukih, radi kao švicarski sat.
Prije godinu dana odazvali ste se pozivu Hladnog piva za sudjelovanje u projektu, svojevrsnoj antikorona himni “I ovo će proći”. Međutim, “ovo” ne prolazi, a neki se ne mogu oteti dojmu da nikada i neće proći, da će nakon ove epidemije doći neka nova epidemija i da maske dovijeka nećemo skidati s lica. Jeste li optimist kad je riječ o povratku na tzv. staro normalno?
Optimist sam, ali ni staro normalno nije bilo normalno. Svijet se pretjerano bahato vrtio oko svoje osi, jureći za vlastitim repom. Poražavajuća je činjenica da se Homo sapiens, uz tako inteligentne pojedince, ipak ponaša kao najštetočinskija vrsta na planetu. Vjerujem da će se uspostaviti malo održiviji sistem od onog koji je bio. Ekolozi i klimatolozi su već 40 godina sasvim jasni: promjenom klime i zagađivanjem planeta pogoršava se i epidemiološka sigurnost, pa se zapravo teško može očekivati da se sve one ljudske aktivnosti koje proizvode golemu gužvu vrate u svojoj punoj mjeri. Baš kao što vjerujem da će separei od pleksiglasa na Wimbledoneu ostati zauvijek, jednako vjerujem da nećemo tako skoro imati mogućnost vidjeti dupkom punu dvoranu ili klub.
Stih spomenute pjesme kaže “Nikad više neću ko prije bahato uzimati sreću zdravo za gotovo”. Jesmo li pametniji, bolji, obzirniji ljudi koji su u pandemiji presložili svoje prioritete i životne vrijednosti? Hoće li planet Zemlja preživjeti ljude i što nam to priroda poručuje?
Treba podsjetiti da se društvo u cjelini uvijek ponaša kao najgluplji pojedinac. Ipak, čini mi se da se sada i taj najgluplji pojedinac ponaša nešto racionalnije, mnoge stvari koje je mogao i prije raditi online, radio je fizički, iz puke navike. Pravio gužve u prometu, trošio gorivo, iz puke navike. Išao tamo i onamo raditi isto što je mogao tu i ovdje iz puke navike, pomodarstva ili drevnog instinkta za migriranje. Zatim, rukovanje, grljenje, ljubljenje, svi oni ritualni fizički kontakti po kojima se nismo razlikovali od naših rođaka čimpanza, sada su ukinuti. Sigurno da mlađima taj oblik tjelesne komunikacije nedostaje, ali zapravo sada fakat kao društvo manje podsjećamo na čimpanze. Što više animalnih praksa ukinemo, osim onih najnužnijih naravno, više će ostati prostora za usvajanje inteligentnog ponašanja. Umjesto grljenja i cmakanja na ulici, gdje zapravo zadovoljavamo sasvim primitivan instinkt, možda ćemo se zaista zapitati kako je osoba s kojom se srećemo, da umjesto nagona za kontaktom razvijemo napokon empatiju o kojoj se toliko priča, a koju rijetko vidimo u praksi. Također, djeluje da će planet preživjeti ljude, ali ljudska inteligencija mora naći način da preživi i sam planet.
Nije pitanje nedostaju li vam putovanja i nastupi pred publikom, nego koliko. Šta vam najviše nedostaje? Kako je ova neplanirana i neželjena koncertna pauza utjecala na vas?
Promijenio sam se, izgleda. Baš kao što su i naši preci morali mijenjati svoje navike, od prapovijesti do danas, ili su se mijenjali, prilagođavali ili izumirali. Usput, temeljno sam se odmorio. Zaslijepljen i hipnotiziran ozarenjem koje donose i pozornica i publika, nisam ni primjećivao koliko tako česta putovanja umaraju i onesposobljavaju za neko temeljnije promišljanje i uređivanje vlastitih prioriteta u životu. Naravno, to ne znači da neću poletjeti da sviram pred publikom čim se steknu uvjeti, makar putovao i eko-diližansom. Utoliko se ovom online koncertu radujem više, možda me uvodi u to da mogu iz svog upravo nastalog Rambo Amadeus Streaming Huba” obići jedan po jedan sve one klubove koji su mi uvijek djelovali fizički predaleko i zasviram pred njihovom publikom.
Šta vam je izolacija donijela, a što odnijela? Je li posljednja godina za vas nepovratno izgubljeno vrijeme ili ste dane izolacije oplemenili uz Netflix, PlayStation, pisanje novih pjesama, prebiranje po gitari, promišljanjima o smislu i svrsi života?
Izolacija mi je donijela da sam malo napredovao u sviranju gitare, dosta sam radio u studiju, proizvodio primijenjenu muziku za različite klijente, pa sam dodatno ovladao vještinama zanata. Niti gledam serije niti igram igre, radije gledam kroz prozor, plemenitije mi vrijeme prolazi kad ne radim apsolutno ništa nego kad radim nešto bez veze. Trudim se što više vremena provoditi offline. Usred epidemije izdali ste i novi studijski album “Brod budala”. O čemu govori i kamo plovi taj brod? Eh, govori album o svemu i svačemu, kako koja pjesma, svaka ima svoju temu, otvara neka nova pitanja, skreće pažnju na neke nove društvene fenomene. Naravno, pronalaženje novih rifova i nota uvijek mi je bilo uzbudljivo. Uzbudljivije je biti nov i neobičan nego komercijalan.
Dakle, svojim glasnim stavovima i odabirući vlastiti, nezavisni put, svjesno ste žrtvovali da budete visoko komercijalni, kao neki vaši kolege?
Izgleda da je tako ispalo, zaista nije bila svjesna odluka, premda sam svaki put kad mi se nudila ozbiljna lova da odradim neki javni posao koji se protivi mojim uvjerenjima nekako ipak odbio, ne znam ni sam kako, valjda zato što je čovjekov karakter ipak njegova sudbina. Srećom, čovjek ima samo jednu guzicu, može da pojede samo jedan ručak, spava na jednom krevetu, vodi ljubav istovremeno samo s jednom ženom, živi istovremeno samo jedan život.
Kako tumačite činjenicu da vas, usprkos nikad ugaslim tenzijama između nekadašnjih jugoslavenskih naroda, publika tako srdačno, toplo i bez ikakva ekscesa dočekuje u cijeloj regiji?
Pa ovaj skromni postotak publike vjerojatno pripada onom dijelu stanovništva koje ne podliježe kolektivnim halucinacijama koje se svakih nekoliko desetljeća nameću i guraju ljude iz jedne krajnosti iracionalnosti u drugu.
Burno ste reagirali kada su se pojedine veteranske udruge bunile protiv Bajaginih koncerata u Hrvatskoj?
Nisam burno, ne volim buru. Više volim jugo. Umjereno, ravnomjerno, uvijek iz istog smjera.
S obzirom na to da živite na relaciji Crna Gora – Srbija, je li vas i na koji način koštala izjava koja se u Hrvatskoj i danas dobro pamti, kada ste usred Beograda u televizijskom prijenosu uživo početkom 1992. rekli: “Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu, jebem vam mater”.
Nemam pojma, nisam nikad to promatrao na taj način. Imate li i vi osjećaj da ratne devedesete, pa i četrdesete prošlog stoljeća, ponovno lebde nad našim prostorima? Javni prostor prepun je verbalnih okršaja između “ustaša” i “četnika” i partizana, čuju se prijetnje s desnice, povremeno netko zazvecka oružjem, održavajući permanentno ratno stanje.
Jesmo li nepovratno zarobljeni u prošlosti?
Pomalo sam umoran od kukanja nad sudbinom balkanskih naroda. Navikao sam biti optimist i mislim da se ipak događa neki napredak. To je ponekad teško, ali ja taj moj nazovikritički optimizam shvaćam i kao svoju dužnost. Imamo li oružje protiv nacionalizama ili će nas nadživjeti? Ako vjerujemo u napredak, onda za bilo čije nacionalizme nema budućnosti. Isto vrijedi i za druge oblike kolektivnih identiteta koji nam se kaleme rođenjem, bez pitanja i naše suglasnosti, poput rase, spolnog identiteta, religije. Evo, danas ima ljudi koji mijenjaju spol kirurški, pa je logično očekivati da će sve više ljudi odbacivati i ostale kolektivne identitete nametnute rođenjem, naročito one za koje ne treba nikakav kirurški zahvat. Prvi uvjet je neki osnovni stupanj blagostanja koji dopušta ljudima da grade svoj osobni, autentični identitet, a ne da im je potrebno ortopedsko pomagalo, odnosno grupni identitet, koji prividno smanjuje osjećaj usamljenosti nauštrb suštinskog ukidanja slobode i individualne emancipacije.
Premda je Milo Đukanović i danas na visokoj predsjedničkoj poziciji, nedavno je u Crnoj Gori došlo do promjene vlasti. Što je ta promjena donijela vašim sunarodnjacima?
Svi se slažu, a vjerujem i Milo osobno, da je bio predugo na vlasti. Sada treba neko vrijeme da se prašina slegne, da se oblikuju političke sile prema svojim programima, a ne samo prema tome jesu li za Milu ili ne. Nadam se da onda počinje normalan politički život u Crnoj Gori.
Kada se osvrnete unatrag, kako ocjenjujete Đukanovićevu ostavštinu?
Milo je pored svih svojih grešaka ipak obnovio državnost Crne Gore, očuvao nadnacionalni, antifašistički i sekularni temelj društvenog poretka. To su najviši humanistički standardi. Vrlo jasno zastupa europski sistem vrijednosti i državu je doveo na prag EU. Sve to nije mala stvar. Ali netransparentna ekonomija i razmetanje nekadašnje ponosne komunističke omladine svojim novostečenim bogatstvom prilično su iritirali mnoge ljude koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Jeste li se umorili od kritike? Osim vaše publike, čuje li vas itko?
Danas možemo čuti kritiku na svakom koraku i ja se trudim dati ideje za napredak društva. Zabavnije je i malo je teža disciplina nego uočavati cunami različitih idiotizama u kojima se suvremeno društvo davi.
Odlaze oni najveći, poput Đorđa Balaševića i Olivera Dragojevića, već dugo nema ni Arsena Dedića, ni Vlade Divljana. Vidite li oko sebe neke nove klince koji će glazbi održati dignitet ili su Rasta, Buba Corelli, Jala Brat i ekipa naša izvjesna budućnost?
Popularna kultura ovisi isključivo o politici koja direktno kontrolira kulturu i medije i nameće kriterije. Podsjećam da su svi velikani estrade koje ste nabrojili stasali, razvili se i nametnuli u SFRJ, gdje su vladali drukčiji kriteriji i u kulturi i u medijima. Danas, da počinju, po ovim kriterijima koji vladaju, vjerojatno bi ostali anonimusi, baš kao i ja. Još 1996. pjevali ste da ste zreli za penziju, ali evo vas i 25 godina kasnije, ne date se. Hoćete li i vi, poput Micka Jaggera, svirati sve dok vas jednog dana ne iznesu s pozornice ili se u perspektivi planirate posvetiti obrađivanju zemlje, pecanju, šahu? Mick Jagger djeluje na pozornici kao da mora to da radi, moguće da nije dobro pročitao sitna slova iz ugovora. Možda mu je i gušt, pojma nemam. Umjetnost starenja je velika vještina. Radit ću ono što mi bude zabavno, ali i ono što budem morao. A teško je zamisliti da će mi biti zabavno ili da ću morati u osamdesetoj skakati, primjerice, ekshibicijske skokove s motkom u vis.
Kako se balkanski Frank Zappa, kako vas nazivaju, snalazi u svijetu influencera, Instagrama, Tik-Tokova, photoshopa, talent showova, Zadruga i Big Brothera, u svijetu koji priznaje samo mladost i ljepotu, brzinu i prazninu?
Ništa od svega toga ja ne pratim. Zamolio sam i prijatelje da mi ne šalju te neke “memove“, “stickere”, “skečeve”, snimke nekih baba kako im padaju gaće ili kako pijanac pada s bicikla u grmlje. Sve mi je to beskrajno dosadno. Više volim prati tepih, zalijevati cvijeće, lakirati kabinu barke, mijenjati žice na gitarama, svirati, pričati preko Zooma s prijateljima koji su na drugim krajevima svijeta, kuhati. Ima toliko primjera iz povijesti glazbe od Palestrine i Orlanda Dilasa do Johna Cagea koju još nisam preslušao, a sve je pristupačno na YouTubeu. Vrijedi li za vas još uvijek ona stara: Otkako sam došao do slave i para, puštaju me preko reda da kupim cigara? Quod licet Iovi, non licet bovi. Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
