Ratko Radovanović jedini je živi jugoslovenski košarkaš koji je s reprezentacijom bio olimpijski, svjetski i evropski šampion, a s Bosnom i klupski prvak Evrope, prenosi Kurir.
Legendarni centar (68) više od deceniju je proveo u redovima Bosne (1972/1983) i postigao njene najveće uspjehe.
Krenuo iz Nevesinja
"Iz porodice, koja mi je dala krila, i rodnog Nevesinja, s kojim sam danas u vezi samo preko familije, krenuo sam najprije u Nikšić, a potom u Sarajevo.
Deset godina sam tamo proveo, nije malo, da ti kažem. Bosna kao klub i ja smo rasli zajedno. Trebalo je vremena za sinergiju grada, uprave, tima i navijača.
Kad smo to dobili, počeli su i rezultati. U Skenderiji je bilo milina igrati. Posebno u velikoj sali. Uvijek puno. A znaš li da su Zetru napravili zbog nas košarkaša?
Skenderija je bila hala za sve, pa su nas često selili u malu salu zbog sajmova.- Trenirali smo po parketu ispod koga je led za klizače... Svašta je bilo.
I onda se izgradi druga hala, kako bismo imali gdje na miru da treniramo i igramo. Mnogo volim obje, pregršt lijepih trenutaka sam u njima imao", kaže Radovanović.
Dodaje da je i legendarni pjevač Indeksa Davorin Popović s njima često igrao basket.
"Mirza (Mirza Delibašić, op. a.), Boša (Bogdan Tanjević), on i ja. Opak je bio. Baš je bio dobar košarkaš. I znaš ko je bio naš veliki navijač?
Dragan Džajić. Nećeš mi vjerovati! Džaja je obožavao Bosnu", ističe Ratko.
Kaže da danas pričaju o francuskom Grenoblu, gdje je Bosna u aprilu 1979. savladala italijanski Vareze u finalu tadašnjeg Kupa šampiona i postala prvak Evrope, a naglašava "do tamo je trebalo stići".
Drama u Grenoblu
"Prva utakmica u Tel Avivu. Maccabi nas je razbio, mislim 18 razlike. Ulazimo u svlačionicu, a Vule (Vukašin Vukalović, generalni sekretar Bosne) s rukama iza leđa kaže: „Očigledna razlika u klasi!“
Bilo je zabranjeno da pričamo o sudijama i sličnim stvarima. Mnogo dobrih duela, Joventut, Olympiacos, Real posebno", podjseća Radovanović.
Pozom je govorio o Grenoblu i neočekivanom problemima pred finale.
"Za večerom, dan pred meč, popio sam dva gutljaja Koka-kole, poslije čega je limenka bila prazna. Boša me je vidio i shvatio da je pokvarena. Cijelu noć i sutra sam imao visoku temperaturu.
Primio sam tri infuzije i odigrao! Kako, čovječe, da ne igram?! To je meč naše generacije, kruna priče! Odigrao sam i poslije utakmice se osjećao kao da me je voz pregazio.
I po tome smo bili drugačiji od ovih danas. Sad kihnu dva puta i kažu: „Treneru, bolestan sam, ne mogu da treniram dan, dva...“, ističe Radovanović.
Sve što je zaradio, kaže, investirao je u Sarajevu.
"U to vrijeme Bosna i Hercegovina je jedina dobila dozvolu da otvori privatnu kliniku i ja sam na Ciglanama otvorio prvu zubarsku ordinaciju.
Radili smo sve, pred početak rata imali smo čak i hitnu pomoć koja je rješavala hitne slučajeve. Povezali smo se s Medicinskim fakultetom i dvije stolice su bile namijenjene studentima stomatologije. Za praksu. Supruga je imala butik", kaže on.
Početkom rata 1992. godine napustio je glavni grad Bosne i Hercegovine.
"Iz Sarajeva sam izašao kroz tunel za koji se tvrdilo da je zatvoren, i to autom venecijanskih tablica. Kad sam prešao na teritoriju koju su kontrolisali Srbi, zaustavili su me, valjda sa idejom da će nekom Italijanu da uzmu auto. Neko me je, međutim, prepoznao i prošao sam.
Otišao sam za Veneciju i prva ideja je bila da se skrasimo tamo. Međutim, opet je Dragan Kićanović imao drugačiji plan. Sjedili smo u kafani Rubin kad mi je rekao: „Ostaješ ovdje, pa ćemo vidjeti šta i kako.“
Milorad Miketa Ðurić mi je pomogao da na Novom Beogradu pronađem stan, u kom sam bio četiri godine. Supruga je bila malo je reći šokirana, ali je i njoj to odgovaralo, jer smo u Beogradu imali i imamo mnogo rodbine.
Kasnije sam na poziv Nebojše Čovića 14 godina proveo u FMP-u. Napravili smo lijepu priču, mnogo košarkaša je izašlo iz tog sistema. Trenera također. Lijepo je bilo", rekao je Radovanović.
