Milica* radi u Lidlu dvije godine. Jelena je dvije godine u Leoniju, također njemačkoj firmi koja proizvodi kablove. Obje rade na jugu Srbije, obje su u srednjim godinama, imaju porodice. I obje su vrlo nezadovoljne poslom, piše DW.
"Posljednje je da su nam smanjili broj slobodnih dana u sedmici, pa sad imamo samo jedan slobodan dan", kaže Milica o radu u trgovini Lidla u Srbiji. Kaže, neke kolege po dvije godine nisu išle na odmor jer se za to „nisu stekli uvjeti".
„Veliki je pritisak od strane vodstva, lovimo normu da se što više za što kraće vrijeme završi. Daju gomilu zadataka i onda se za 15 minuta čude što nije završeno nešto što je za 15 minuta nemoguće uraditi“, priča ona.
„Traže da ostaneš nakon radnog vremena, pitaju 'molim te, možeš li', i onog trenutka kada više nemaš snage jer je svaki dan tako, onda trpiš posljedice", dodaje ova žena.
Milica radi za 60.000 dinara (oko 510 eura). Kada bi dobila sve bonuse i radila svaku subotu ili nedjelju, opet ne bi imala više od 70.000 (600 eura).
Kaže kako postoje zaposleni čija je uloga da budu „podrška radnicima“. Ali, kada se njima požali, oni moraju prenijeti ime i prezime radnika koji se žali i na što se žali. „Tada kreće novi krug pakla i osveta, otvoreno neprijateljski kažu da znaju za tvoje žalbe, gube se bonusi i slično“, priča ona. Sindikat u Lidlu ne postoji.
"Djeca imaju umornu majku"
Ni Jeleni* nije drugačije. Ona stoji na traci i mora ju pratiti, nema usporavanja. Ne može sjesti i odmoriti se, ne smije pogriješiti, jer to nekoga može stajati života. Leoni svoje kablove prodaje kompaniji BMW.
"Za dvije godine sam izrezala barem dva miliona žica. Samo se štanca. Logično je da nekad padne koncentracija, nekad niste fizički u stanju, radite bolesni – kišem, kašljem, ništa ne vidim, a radim“, priča nam Jelena.
„Do sada sam imala tek par nađenih grešaka. Ali ima ljudi koji imaju mnogo više, i onda se i ugovor mijenja, na lošiji status“, priča ona i kaže da još uvijek nije primljena u stalni radni odnos.
„Morate paziti, velika je odgovornost, neke žice se ugrađuju u sjedala, u klimu, neke u airbag, tek tu ne smijete pogriješiti, zamislite, životi ljudi ovise od toga jeste li vi to dobro proizveli. I onda za taj svoj rad primite 500 eura", kaže naša sugovornica.
„S tih 500 eura mogu živjeti sedam dana, a kod kuće sam dobila haos. S obzirom na to radim u tri smjene, moja djeca su uskraćena za sva tri obroka, dobili su majku koja je stalno umorna, nezadovoljna, nenaspavana.“
„Dobila sam i to da oni mene ne razumiju, ne mogu napredovati ne poslu, ne mogu dobiti odmor kad želim, nikada ne znate kada ćete ga dobiti, kažu vam par dana prije odmora da vam je odmor odobren, radite preko mogućnosti kada poslodavac traži od vas, a kada nema potražnju, on vas pošalje kući i skida vam bonuse zbog tih dana kada on nema posla“, ogorčena je naša sugovornica.
Ni u Leoniju ne postoji sindikat. Radnicima je dozvoljeno da se sindikalno udruže, kaže ona, ali ako to urade, također im je indirektno rečeno da će ostati bez posla.
Može li njemački zakon pomoći?
Ove probleme mogao bi riješiti njemački Zakon o praćenju proizvodnog procesa koji je na snazi punih godinu dana. Prema ovom zakonu, obje naše sugovornice mogu se žaliti direktno firmama u Njemačkoj. I više od toga, Jelena se može na uvjete rada žaliti kompaniji BMW kao dobavljaču koji ugrađuje kablove koje Leoni napravi u Srbiji.
Ovo bi trebao biti alarm za BMW, jer posluje s onima koji ne poštuju ljudska i radnička prava.
Prema novom zakonu, BMW je u obvezi da radi na poboljšanju uvjeta rada u kompanijama u kojima dobavlja svoje proizvode, u suprotnom mu prijete kazne.
„Kompanije prijavljene u Njemačkoj koje posluju sa srpskim kompanijama moraju u svom lancu opskrbe analizirati društvene i ekonomske rizike, da postoje adekvatne preventivne mjere i da prate kako se one sprovode“, kaže Sanela Bahtijarević iz njemačkog Društva za međunarodnu suradnju (GIZ) koje je aktivno i u Srbiji.
Bahtijarević je savjetnica u Inicijativi za globalnu solidarnost, projektu koji bi trebao pojasniti Zakon o lancima opskrbe i poveže povezati, civilno društvo i sindikate, te obavijestiti radnike i u Srbiji o njihovim pravima.
Prema neslužbenim procjenama Regionalne privredne komore u Srbiji, oko sto preduzeća direktno je pogođeno njemačkim zakonom.
„Rizici podrazumijevaju dječji rad, prisilni rad, sigurnost zdravlja na radnom mjestu, poštovanje radnog vremena, prekovremenog vremena, isplaćivanje adekvatnih zarada, pa sve do sindikalnog udruživanja i diskriminacije“, objašnjava Sanela Bahtijarević.
„Ako radnik proizvodi dijelove za Mercedes, sada može otići na stranicu Mercedesa i poslati žalbu i biti stalno obavještavan o tome što se s njegovom žalbom događa. Mercedes je obavezan primjereno reagirati", kaže naša sugovornica.
Ipak se i poslodavac pita
Osim direktne žalbe firmi kupcu proizvoda, postoji i Savezna agencija za kontrolu izvoza koja je zadužena za praćenje primjene zakona. Na stranici te agencije također radnik može podnijeti pritužbu i biti obaviješten o postupanju.
Zaklada Centar za demokraciju ovaj zakon doživljava kao dodatni način zaštite prava radnika, posebno jer se srpski zakoni nedovoljno sprovode, radni sporovi traju i do pet godina, a odnose se samo na radnike koji su zaposleni na osnovi ugovora o radu.
„Najviše ovisi od toga koliko su radnici obaviješteni o prilikama i mehanizmima koje im njemački zakon ovdje daje, ovisi mnogo i od sindikata koji treba biti na dodatni način angažiran u obavještavanju radnika i u prijavi povreda radnih prava, neposredno i njemačkog sindikata“, kaže Nataša Vučković, glavna tajnica zaklade Centar za demokraciju.
Ipak, predsjednica Ujedinjenog sindikata „Nezavisnost“ Čedanka Andrić misli nešto drugačije.
„Hoće li ovaj zakon zaživjeti i u Srbiji? Ne prebacujem lopticu, ali to najviše ovisi od poslodavca, koliko će on razviti mehanizme i koliko će konzultirati zaposlene", smatra ona.
Jer, kako kaže Andrić, u Srbiji „malo gdje" postoje sindikati. Kao što ih nema u Lidlu ili Leoniju.
To znači da Milici i Jeleni, s početka priče, koje nemaju sindikat u kompanijama u kojima rade, ne preostaje ništa drugo nego da se žale direktno Nijemcima.
I da se nadaju da zbog toga, na kraju, neće trpjeti posljedice.
*Prava imena radnica su poznata redakciji DW. Tražile su da se u tekstu promijene imena jer se boje posljedica.
