Ravnoteža snaga u svijetu se mijenja i pojavljuju se novi centri moći.
Multipolarnost, prema kojoj se svijet dijeli na nekoliko ekonomskih, vojnih i geopolitičkih središta, sve više zauzima mjesto nekadašnjeg kratkotrajnog razdoblja tzv. "Pax Americane", svijeta u kojem je SAD jednostrano odlučivao o svim važnijim svjetskim pitanjima. Jedna struja povjesničara i geostratega u multipolarnosti vidi način za postizanje većeg mira u svijetu, dok druga u njoj vidi inherentno nestabilan sustav koji će dovesti do novih sukoba.
Uspon Rusije
Rusija bi prema zagovornicima multipolarnosti trebala biti jedan od centara moći u svijetu i dio globalne mreže kojim bi se centri moći međusobno kontrolirali, a time bi agresivno djelovanje jednog bilo ograničeno djelovanjem drugih centara. U teoriji bi to dovelo do paralize moći svih i posljedično samostalnijeg, uravnoteženijeg i pravednijeg svijeta, iako je povijest više na strani onih koji tvrde da je multipolarizam nestabilan te dovodi do više, a ne do manje sukoba.
Buđenje Rusije u 21. stoljeću Zapad dugo nije primijetio. Nakon raspada SSSR-a nastupilo je razdoblje ekonomskog i društvenog nazadovanja. Osim što je time izgubila dobar dio teritorija (Kavkaz, Srednju Aziju, baltičke države, Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju), izgubila je i utjecaj u satelitskim državama istočne Evrope.
Prvo je vraćena kontrola nad Čečenijom u Drugom čečenskom ratu koja je od pobjede u Prvom čečenskom ratu funkcionirala kao samostalna država, iako je de jure ostala dio Rusije. Godine 2008. vojnom intervencijom Rusija komada Gruziju i stvara marionetske paradržave Abhaziju i Južnu Osetiju. Okupacija Krima i istočne Ukrajine su nastavak trenda povratka Rusije na geopolitičku scenu i zauzimanja pozicije kao jednog od centara moći. Intervencija u Siriji, gdje je Rusija jedan od glavnih faktora, širenje je utjecaja i izvan onoga što političari u Rusiji danas nazivaju "ruski svijet", piše Index.
Ključna uloga Ukrajine
Upravo zbog Ukrajine su zahladili odnosi između SAD i Rusije, a cijela situacija se razvila u trajni sukob i sredstvo geopolitičke igre. Iako ruski predsjednik Putin javno opravdava okupaciju Krima i rat na istoku Ukrajine time da se Rusija samo brani od širenja NATO saveza na svoje granice, SAD prijeti oštrim ekonomskim sankcijama.
Izgleda da će sukob u Ukrajini postati zamrznuti sukob koji će se aktivirati po potrebi. Iako je veliko skupljanje ruske vojske blizu granice s Ukrajinom zadnjih mjeseci stvaralo napetosti i strah od otvorenog rata između Rusije i Ukrajine, čini se da do toga neće doći. Ipak se čini da Putin ne namjerava ratovati direktno s Ukrajinom, nego koristi situaciju da natjera SAD na pregovore. Predsjednik SAD Joe Biden je početkom mjeseca otvoreno priznao da SAD ne planira direktno vojno intervenirati u slučaju ruskog vojnog napada na Ukrajinu, ali je spreman vojno opremati Ukrajinu i uvesti oštre ekonomske sankcije Rusiji u slučaju napada.
Stvarna vojna snaga Rusije
Svaki sukob je ekonomski trošak, ne samo direktno kroz vojne troškove, nego i indirektni kroz smanjenje provredne aktivnosti, otežano poslovanje, smanjivanje tržišta i preusmjeravanje finansijskih sredstava državnog budžeta s drugih funkcija na vojne troškove. Upravo je prijetnja indirektnim ekonomskim troškovima ono čime SAD i NATO odvraćaju Rusiju od vojnog napada na Ukrajinu.
Iako Rusija izdvaja nešto više od 60 milijardi dolara za vojne troškove, 12 puta manje od SAD, stvarna veličina vojnog budžeta je zasigurno potcijenjena. Razlog je u tome što se izračun temelji na dolarima i nominalnom BDP-u, što uvećava razliku između vojnih troškova Rusije, koji su zadani u nacionalnoj valuti rublji i troškova SAD koji su zadani u dolaru.
Kako je Rusija većinom samodovoljna po pitanju vojne industrije, sama proizvodi tehnologiju, materijale, sirovine i vojne proizvode, onda je zavaravajuće uspoređivati SAD i Rusiju na temelju dolara i nominalnog BDP-a. Tečajna kretanja rublje prema dolaru mogu drastično promijeniti iznos vojnog proračuna Rusije izraženog u dolarima. Zbog toga može izgledati da je Rusija naglo povećala ili smanjila izdvajanja za vojsku u proračunu, iako se radi samo o iluziji zbog promjene tečaja rublje prema dolaru.
Ruski vojni budžet je četvrti po veličini na svijetu
Kod poređenja prema nominalnom BDP-u se javlja sličan problem. Nominalni BDP je dobar pokazatelj za poređenje među zemljama po pitanju proizvoda kojima se međunarodno trguje. Ali je Rusija većinom vojno samodovoljna, što znači da može iz vlastite proizvodnje pokrivati sve vojne zahtjeve (sirovine, materijale, naoružanje, istraživanje i razvoj) i ne mora kupovati naoružanje na inozemnom tržištu te su joj proizvodnja, istraživanje i održavanje puno jeftiniji.
Da bi se takve stvari korigirale koristi se BDP PPP (paritet kupovne moći), tj. BDP korigiran za razlike u tečajevima i cijenama. Gledano na taj način, vojna izdvajanja Rusije nisu 12 puta manja od vojnih izdvajanja SAD, nego otprilike od četiri do pet puta. Vojni budžet Rusije mjeren nominalnim BDP-om je usporediv s vojnim proračunima Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, ali gledano BDP-om po paritetu kupovne moći ih uvelike nadmašuje.
Ruski vojni budžet je četvrti po veličini u svijetu, nakon SAD, Kine i Indije.
Ekonomija je Ahilova peta Rusije
Rusija je istovremeno ekonomski relativno slaba država. Ukupni BDP je na razini Brazila i Južne Koreje, ne samo manji od SAD-a, Kine i Indije nego i od Japana, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Italije i Kanade. Čak i relativno slab ukupni BDP prikazuje privredu Rusije nerealno velikom, jer veliki dio privredne aktivnosti proizlazi iz izvoza nafte i plina.
Iako je udio industrije u BDP-u iznad 30%, 2/3 industrije se odnosi na rudarstvo te plinsku i naftnu industriju. Više od pola izvoza Rusije se odnosi na naftu, plin i njihove prerađevine, a s ugljenom i rudama čak 60% izvoza se odnosi na sirovine i prerađevine sirovina. Strojevi i elektronika u izvozu sudjeluju manje od 4%.
Sve upućuje na to da je Rusija jednoresursna ekonomija kojoj gospodarstvo ovisi o izvozu nekoliko srodnih sirovina, a time i privredni rast ili pad ovisi o rastu ili padu cijene tih resursa na svjetskom tržištu. To znači da privreda, državni budžet, prihodi građana i kompanija ovise primarno o tome kolika kako će se kretati cijena nafte i plina. Rast cijene znači rast privrede, a pad cijene znači privredno nazadovanje. Slična je situacija i u drugim naftom bogatim državama (izuzetak je eventualno Norveška) te državama koje ovise o izvozu sirovina poput zlata, dijamanata, bakra, željeza itd. Takve zemlje se primarno nalaze u Africi, jer izuzev izvoza sirovina države Afrike imaju slabu industriju. Slična je situacija s Rusijom, iako nije izuzetak jer slična situacija vlada primjerice u Australiji i Čileu.
Problem "nizozemske bolesti"
Prevelika ovisnost o izvozu jednog tipa proizvoda, posebno sirovina, stvara takozvanu "nizozemsku bolest", usljed koje veliki prihodi od izvoza sirovina kroz nekoliko faktora istiskuju ostale industrije i dok prevelika izvozna industrija sirovina raste i ostvaruje velike prihode, to istodobno uzrokuje propadanje ili usporavanje rasta ostalih industrija.
Dosadašnja istraživanja o "nizozemskoj bolesti" pokazuju da se radi o stvarnom problemu za države, ali ne mora nužno značiti propadanje ili stagniranje ostalih industrija te gospodarsku stagnaciju. Države poput Norveške, koja je također veliki izvoznik nafte, i Australije, koja je veliki izvoznik ruda, izbjegle su većinu problema uzrokovanih izvozom u kojem dominiraju sirovine, a i Čile je najprosperitetnija ekonomija Južne Amerike, iako u izvozu dominiraju rude.
Hoće li "nizozemska bolest" postati problem u nekoj državi ovisi primarno o institucijama, a baš to je područje u kojem Rusija ima velikih problema.
Ovisnost o nafti
Kretanje BDP-a Rusije uvelike ovisi o kretanju cijene nafte i plina. Procjenjuje se da rast ili pad cijene za 10% dovodi do rasta ili pada BDP-a Rusije od 1.4% (Becker, 2016) i da se kretanje BDP-a kroz godine najvećim dijelom može objasniti kretanjima cijena nafte i plina na svjetskom tržištu. Upravo je veliki skok cijene nafte s 40 dolara po barelu prvih godina 21. stoljeća na 80, 100 i više dolara nakon 2005. omogućio Putinu da učvrsti vlast i iskoristi goleme prihode od prodaje nafte za konsolidaciju političke moći. No Rusija je od 2000. do 2015. postala ovisnija o cijeni nafte nego od 1995. do 2000.
Iako se svrstavala u tzv. zemlje BRICS-a, zemlje u razvoju s visokim stopama rasta, u Rusiji zadnjih nekoliko godina privredno stagnira. Od 2013. je godišnji rast BDP-a manji od rasta BDP-a SAD-a, što je s obzirom na razliku u gospodarskom razvoju zaista poražavajuće po Rusiju. Godine 2014. cijena nafte oštro pada s više od 100 dolara po barelu na 50-60 dolara, a Rusija sukladno tome stagnira.
Strukturalni problemi
Ekonomski krugovi u Rusiji naglašavaju da centraliziranost i birokratiziranost države ograničava razvojni potencijal ostatka ekonomije, a političari se pouzdaju od prihode od nafte za punjenje državnog proračuna. Ne postoji politička volja da se situacija mijenja i izgleda da su političari i državni birokrati zadovoljni održavanjem trenutnog stanja. Glavni politički cilj je održati vlast, a većina građana je zadovoljna s ograničenim transferima iz državnog proračuna te se na taj način kupuje glasačka poslušnost.
Postoje određena poboljšanja u obrazovnom sistemu, što se vidi iz sve boljih rezultata na PISA testovima, iako kritičari često navode preveliku rigidnost obrazovnog sistema u Rusiji i obeshrabrivanje radoznalosti. IT sektor također brzo raste i 2019. je na njega otpadalo 2.7% BDP-a, ali je daleko od razvijenih država Evrope.
Rusija i EU ovise jedna o drugoj
Velika je ekonomska povezanost EU i Rusije. 2/3 uvoza Rusije dolazi iz EU, kao što se 2/3 izvoza plasiraju u EU. Izvoz se uglavnom bazira na nafti i plinu i 26% potreba EU za naftom se pokriva uvozom iz Rusije, a čak 40% potreba za plinom. Bilo kakav trgovinski rat i sankcije nužno štete objema stranama. EU ovisi o ruskom plinu, a Rusija o strojevima i elektronici iz EU.
U situaciji kada bi se uvele sankcije Rusiji najviše štete od toga bi imala EU, a ne SAD, iako čak 5% ruskog uvoza dolazi iz SAD-a. No Rusija bi se lako mogla preorijentirati na intenzivniji uvoz iz Kine koja je s udjelom od 22% drugo najveće uvozno tržište Rusije, nakon EU. Kina bi vjerojatno mogla pokriti dobar dio vakuuma u uvozu nakon stopiranja ekonomske razmjene između EU i Rusije.
Najveća prednost Rusije je ujedno i njena najveća prednost
Bolna tačka Rusije je ujedno i njena najveća prednost. Iako EU ovisi o ruskom plinu i nafti, isto vrijedi i obratno. Rusija ovisi o izvozu nafte, plina, ali i drugih sirovina u EU. Kako je Rusija jednoresursna ekonomija, sasvim ovisi o izvozu i nema razvijeno domaće tržište.
Međuovisnost ekonomija Rusije i EU je prevelika da bi se dopustila eskalacija sukoba. EU neće zbog Krima i istočne Ukrajine ugrožavati svoje privrede. Gubitak ruskog tržišta za izvoz bi se možda i mogao podnijeti, ali gubitak ruskog plina i nafte EU ne može priuštiti. Time su i SAD ruke vezane, jer će NATO saveznici nastojati umiriti sve prijetnje upućene Rusiji.
S druge strane, Rusija još više ovisi o EU tržištu. Privreda je sasvim ovisno o izvozu nafte i plina, a EU je najveće tržište. Kada bi taj izvoz prestao druga tržišta poput Kine ne bi mogla preuzeti nastale viškove. A o prihodima od prodaje nafte ovisi poslušnost oligarha jer im bogatstvo ovisi o tome, ali i poslušnost građana jer bi pražnjenjem blagajne država bila prisiljena smanjivati socijalna i druga prava. Unatoč tome što su Rusi relativno pasivan narod koji je navikao pokoravati se državnom autoritetu, velika nezaposlenost, pad plaća i gubitak socijalnih prava bi bili više nego dovoljan okidač za izražavanje nezadovoljstva.
Sve je manje vremena
Putin se ipak kocka i pokušava dobiti ustupke od SAD-a, kao što je obećanje da se NATO više neće širiti na istok. Zbog dugoročnih trendova takve ustupke je nužno osigurati što prije. Ruska privreda stagnira već godinama, a projekcije budućeg gospodarskog rasta nisu optimistične zbog strukturalnih problema koji se ne rješavaju. Suočavanje s njima će ugroziti interese mnogih interesnih skupina, među kojima su naftni oligarsi, pa će unutrašnja politička situacija biti nestabilnija nego danas.
Dodatni problem je taj što se EU pokušava dekarbonizirati, tj. smanjiti potrošnju nafte, ugljena i plina, a to znači smanjivanje najvećeg izvoznog tržišta za rusku naftu i plin.
Trgovinska izolacija poljulala bi Putinovu vlast
U najgorem slučaju, kada bi je NATO trgovinski izolirao, Rusija sigurno ne bi gladovala. Najveći je svjetski izvoznik pšenice s izvezenih više od 30 miliona tona godišnje. Uvoz hrane iz EU bi se lako zamijenio uvozom iz Kine i drugih država. Uostalom, Rusi kao narod nisu toliko zahtjevni pa bi im eventualni nedostatak nekih namirnica bio prihvatljiv.
Ali zbog pada prihoda od izvoza nafte i plina bi ozbiljno pao standard građana, državni prihodi i, što je najveća opasnost za Putina, smanjilo se bogatstvo oligarha koji kontroliraju naftnu industriju. To bi ozbiljno poljuljalo Putinovu vlast i trenutnu političku stabilnost.
Zbog dugoročnih trendova ekonomske stagnacije, nestabilnosti koju bi uzrokovao pad prihoda od izvoza te sve manje važnosti nafte i plina za EU, nužno je što prije ostvariti geopolitičke interese i ustupke. Vrijeme nije na strani Rusije i Putina.
Otvoreni sukob nikome nije u interesu
Ekonomski rat i sankcije bi značile međusobno uništenje EU i Rusije, ali SAD ne bi pretrpio veće štete. Ali i SAD bi imao indirektnih troškova jer bi slabljenje privrede EU, s kojom je privreda SAD tijesno povezano, dovelo do velikih ekonomskih gubitaka i za ekonomiju SAD.
Ni treće strane ne bi bile izolirane od tektonskih ekonomskih promjena u svijetu. Pad privrede EU bi jako naštetio i Kini, iz koje dolazi čak 22% uvoza EU. Teško je zamisliti kako bi Kina mogla nadoknaditi slabljenje potražnje iz EU.
Dalekosežne posljedice
Svjetska privreda je danas toliko povezano da bi ozbiljniji trgovinski rat i sankcije nametnute Rusiji, pod uvjetom da Rusija vrati istom mjerom (ograničavanjem izvoz nafte, plina i ruda), imalo dalekosežne posljedice za svaku veliku ekonomiju na svijetu. To niko ne želi pa se sa situacijom u Ukrajini postupa jako oprezno, a pomno je prate i zemlje koje nisu uključene u nju.
Rusija dugoročno nema dobru ekonomsku perspektivu, a svjetski trend prema napuštanju korištenja nafte i plina smanjuje njenu važnost. Ako se žele dobiti ustupci od NATO saveza i SAD, treba djelovati što prije jer će kasnije biti kasno i zbog toga se stalno preko situacije u Ukrajini pokušavaju isprovocirati pregovori kojima bi Rusija dobila garanciju koja neće moći tražiti u budućnosti.
