Dvije osobe iz BiH koje su bile smještene na bolničko liječenje danas su sebi oduzeli živote. Stariji muškarac koji se liječio od covida rano jutros skočio je s prozora sa drugog sprata izolatorija na Podhrastovima u Sarajevu. Navodno, prema nezvaničnim infomacijama, uradio je to nakon što mu je rečeno da će biti priključen na respirator.
Žena srednjih godina, također, je skočila sa drugog sprata Univerzitetsko-kliničkog centra u Banjoj Luci.
Strah od nepoznatog
Osim pažnje medija, ove dvije šokantne informacije nisu imale većeg odjeka. Niti jedna od ove dvije zdravstvene ustanove nije se oglasila, što ne iznenađuje. Izostanak reakcije nadležnih u kriznim situacijama postao je gotovo pravilo od početka pandemije.
Također, od početka pandemije stručnjaci upozoravaju kako će izolacija, suočavanje sa nepoznatom bolešću, te posljedice koje sve to nosi sa sobom, ostaviti ozbiljan trag na psihičko zdravlje ljudi. Upozoravaju i sugeriraju kako je neophodno pružiti psihološku podršku, javno govoriti o izazovima s kojima se ljudi susreću… Ipak, skoro ništa ili vrlo malo se toga provodi u djelo.
Koliko je traga pandemija ostavila na našu psihu, te šta može nagnati osobe koje se suočavaju s dijagnozom covida i ozbiljnim simptomima ove bolesti, razgovarali smo sa psihologinjom Mirjanom Gavrić.
Gavrić za Raport kaže kako je pandemija stresna, vanredna situacija koja utječe na sve nas.
„Ako želimo smanjiti taj stres, moramo imati povjerenje u sistem. A sistem oko nas se stalno mijenja i to ljudima sa psihološkog aspekta ne ulijeva sigurnost. Na početku su ljudi imali povjerenje - postoji zdravstveni sistem, dovoljno ljekara, dovoljno kapaciteta… Kada se ispostavilo da sistem ima mnogo nedostataka, počeo je rasti strah“, govori Gavrić.
Ističe da je od ključne važnosti i to kakve informacije dobijamo i kako ih svako od nas interpretira. Uz to, ne mogu se sve osobe koje se suoče sa dijagnozom i težim simptomima, na isti način nositi s tim. Zbog toga bi, kaže naša sagovornica, možda trebalo razmisliti o uvođenju krizne psihološke intervencije kod covid pacijenata.
„Kada su prepuštene sebi, osobe koje su bolesne, a ne mogu se same nositi s tim, mogu pomisliti da će umrijeti i taj susret sa mogućom smrću izaziva veliki strah. Zbog svega toga, kada im se učini da su u bezizlaznoj situaciji, u strahu od nepoznatog, pokušavaju uzeti kontrolu u svoje ruke, a to nekada može završiti upravo samoubistvom“, pojašnjava Gavrić.
Naglašava kako su informacije koje dolaze do ljudi vrlo bitne. Isto tako, vrlo je važno da se pacijentima komunicira na pravi način, da im se pojasni cijela situacija mirno i staloženo. Ističe kako je zdravstveno osoblje pod velikim pritiskom i sigurno je da treba pomoć.
Nedostatak empatije
„Međutim, u ovakvoj situaciji, to je često nemoguće. Tada strah i neizvjesnost koje pacijent osjeća, uz neka ranija loša iskustva, mogu biti kombinacija koja će psihološki utjecati i dovesti do najgoreg ishoda.
Kako se situacije poput današnjih ne bi ponavljale, nadležni bi možda trebali razmisliti o angažmanu studenata psihologije, volontera ili članova psiholoških udruženja da razgovaraju sa osobama koje su na bolničkom liječenju. Ljudima bi trebalo pojasniti da činjenica da su u bolnici ne znači loš ishod, kako trebaju pustiti ljekare da rade svoj posao“, kaže Gavrić.
Na pitanje nedostaje li nam inače empatije, Gavrić govori kako je strah često jači od empatije te da svako od nas može upasti u takvu situaciju.
„Ipak, ako poznajte nekoga ko je pozitivan na koronavirus, pozovite ga telefonom, odnesite mu nešto na vrata, razgovarajte s tom osobom, dajte joj do znanja da nije sama. To mnogo znači i ima vrlo pozitivan utjecaj. Ne moramo svi biti profesionalci, ali možemo pokazati male znakove ljudskosti i empatiju“, kaže Gavrić.
