Prema onome što se zaista dešava, ako govorimo iz jednog ugla objektivnog komentarisanja ili iznošenja nekih subjektivnih stavova i mišljenja, mislim da je brže razvijanje društvenih mreža nego što ih prati društvena praksa i određeni oblik edukativne sposobnosti ili prenošenja određenih informacija do konzumenata, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Čedomir Novaković, klinički psiholog.
"Čitav svijet je svjedok ubrzanog tehnološkog razvoja u svim granama, pa tako pogotovo društvenim mrežama gdje su aspekti tehnološko-tehnički jako uznapredovali. Nauka ide naprijed. Vrlo je bitno istaknuti dva osnovna elementa.
Jedan taj pozitivni, koliko je to korist za sve one osobe koje na neki način su u kontaktu preko društvenih mreža ili sa društvenim mrežama, ako gledamo sa aspekta edukativnosti, sa aspekta podizanja svijesti, opšte kulture i pogotovo u informisanosti. Takva mogućnost komunikacije u čitavom svijetu je gotovo dignut na najviši mogući nivo. To ne znači da se neće još razvijati i da tu postoje još neke mogućnosti koje će unaprijediti i ta tehnološka dostignuća. Ili će lakše doći do konzumenata bez obzira na pol, uzrast ili bilo koju drugu kategoriju. To su ti pozitivni aspekti", navodi Novaković.
Faktor rizika
Vrlo je, kaže, diskutabilno ili je nešto što ako ga smatramo faktorom rizika, ko se služi društvenim mrežama.
"Da li su svi konzumenti ravnopravni. Ja bi ih podijelio na dvije osnovne kategorije. I to na kategoriju odraslih, tamo gdje je na neki način završena nekakva intelektualna edukacija, da je tako nazovemo, odnosno gdje inteligencija funkcioniše i nominalno i funkcionalno ili prediktivno.
I populaciju koja je još uvijek u fazi razvoja, mislim prvenstveno, na mlade ljude u fazi razvoja gdje ne postoji mogućnost pretpostavki, kao što je kod odraslih ljudi koji imaju neko iskustvo. Sada je to problem koji društvene mreže imaju u svom opisu posla, tako da kažem, da su što češće prisutne, da su prihvaćene, da se što veći broj konzumenata služi njihovim uslugama i njihovim mogućnostima. Tu je ta kritična granica gdje je počesto i prostor za jedan vid zloupotreba.
Ako se sjetimo pisanja medija kada su počele te društvene mreže, rekao bih da je najrizičnija među njima bila ta TikTok mreža, gdje se otprilike birala populacija manje opreznih ljudi, to su mladi ljudi sa logikom da će se lakše prihvatiti i služiti tom mrežom", naglašava Novaković.
Loše pojave u društvu
Imamo zato, kaže, i veliki broj raznih incidenata gdje su mladi ljudi po prirodi svog postojanja, načina življenja manje oprezni, više radoznali, a ne postoji mogućnost nekakvog intelektualnog pretpostavljanja ili predviđanja posljedica i slučajeva da neko prihvatanje nekritičko ili sugestibilno može da donese velike probleme.
"Ako pratimo ukupnu situaciju u svijetu očito da je i porast kriminala, to su ti negativni aspekti, određenih informacija i mogućnosti direktna posljedica koje društvene mreže projektuju u eter. Odnosno situacije koje su dostupne u različitim društvenim oblicima konzumentima, gdje svi konzumenti nisu ni izgrađene ličnosti, ni osobe sa iskustvom, ni osobe sa kritičkim osvrtom ili sa nekim oprezom. Dapače, često se dešava da su to osobe koje su poprilično sklone riziku.
Znamo iz iskustva da i u našoj kulturi čak i sve ono što je na neki način zabranjeno ili malo rizično da je to u neku ruku i privlačnije od onog standarda. To pogotovo za populaciju mladih ljudi, gdje je energija daleko veća, a rizik i oprez daleko manji nego kod odrasle populacije", smatra Novaković.
Govorio je o tome i jesu li društvene mreže više korisnije ili produžetak svađalačkog prostora, mjesta na kojim se iznose negativnosti, eksplicitni sadržaji i druge devijantne poruke.
"Ako gledamo sa aspekta mogućnosti, s jedne strane, a s druge strane ako gledamo, nazovimo ih marketinško-propagandne pretpostavke očekivati je da će svaka društvena mreža u svom djelovanju nastojati da bude opšteprihvaćena i da ima što veći broj pratilaca koje zanimaju njihovi sadržaji. Svijet je crno-bijeli. Koliko je pozitivnih stvari, toliko je i negativnih. Sjećam se nekih teorija. Od svih teorija koje sam pročitao i čuo Hajderova teorija balansa je ponajadekvatnija. Gotovo da je naslonjena na prirodnu raspodjelu - četiri su strane svijeta, dan i noć…
Čovjek je postavio teoriju balansa otprilike da koliko je i pozitivnih stvari u svijetu toliko je i negativnih. To je neki zakon ravnoteže koji je vjerovatno došao kao posljedica izučavanja svih oblasti, a ne samo psihologije ili zakona fizike ili nekih drugih naučnih disciplina. Ako smo svjedoci da je jako narastao negativni broj događaja, ako smo svjesni da je sve veći broj društveno negativnih situacija, bilo da li su to situacije koje proizvode ljudi ili situacije koje su posljedica neadekvatne pretpostavke kako se jedna pozitivna stvar može okrenuti naglavačke pa da bude apsolutno kontraproduktivna i da ima probleme te vrste", ističe Novaković.
Teorija balansa
"Ako gledamo sa aspekta mogućnosti, s jedne strane, a s druge strane ako gledamo, nazovimo ih marketinško-propagandne pretpostavke očekivati je da će svaka društvena mreža u svom djelovanju nastojati da bude opšteprihvaćena i da ima što veći broj pratilaca koje zanimaju njihovi sadržaji. Svijet je crno-bijeli. Koliko je pozitivnih stvari, toliko je i negativnih. Sjećam se nekih teorija. Od svih teorija koje sam pročitao i čuo Hajderova teorija balansa je ponajadekvatnija. Gotovo da je naslonjena na prirodnu raspodjelu - četiri su strane svijeta, dan i noć… Čovjek je postavio teoriju balansa otprilike da koliko je i pozitivnih stvari u svijetu toliko je i negativnih.
To je neki zakon ravnoteže koji je vjerovatno došao kao posljedica izučavanja svih oblasti, a ne samo psihologije ili zakona fizike ili nekih drugih naučnih disciplina. Ako smo svjedoci da je jako narastao negativni broj događaja, ako smo svjesni da je sve veći broj društveno negativnih situacija, bilo da li su to situacije koje proizvode ljudi ili situacije koje su posljedica neadekvatne pretpostavke kako se jedna pozitivna stvar može okrenuti naglavačke pa da bude apsolutno kontraproduktivna i da ima probleme te vrste", ističe Novaković.
Ako gledamo, kaže, sa aspekta prihvatanja društvenih mreža ili prihvatanja popularnosti očekivati je da u svakom programu ili u svakom projektovanju njihovog sadržaja ima i te namjere da to bude prihvaćeno.
"Vjerovatno brojnost čini određenu popularnost. To je jedna čisto kvantitativna kategorija koja se može dijagnosticirati kroz određene komentare. Vrlo je bitno da je većina društvenih mreža i po sadržajima više usmjerena na populaciju koja nema kritično mišljenje, govorim o mladim ljudima, o osobama koje su na neki način u nekoj vrsti socijalne ili društvene periferije, odnosno nemogućnosti rješavanja raznih ličnih ili kolektivnih planova i ciljeva.
Sve veći broj ljudi na svijetu je zahvaćen jednom vrstom frustracije, jednom vrstom stresa ili jednom vrstom tjeskobe. Ne postoji neki opipljivi ili neke argumentirane pretpostavke da čovječanstvo ide naprijed baš u svim segmentima pozitivno. Uvijek imamo određene hibridne ili određene negativizme koje u nekim situacijama dominiraju nad pozitivnim", naglašava Novaković.
Smatra da smo svjedoci da i na našim prostorima sve češće ili sve češće imamo negativne pojave koje su u prvom planu, a u drugom planu je ono što bi trebalo biti.
Obrazovani ljudi
"Ljudi imaju očekivanja. Kada govorimo o populaciji sa ovih prostora, mi smo obrazovani ljudi, mi smo socijalizirani ljudi, mi smo bili građani prvog reda koji su imali apsolutno mogućnosti da se razvijaju, da planiraju svoje živote, čak i na duže, a onda se odjedanput sve to strovalilo i onda se gotovo svedu mogućnosti na minimum ili ih nema nikako. Kao što je situacija koju imamo. Svi vidimo društveno kretanje, svi vidimo gdje su greške, svi očekujemo da će se pojaviti neko ili nešto da pomogne u rješavanju da jedno društvo ili najveći broj članova tog društva usmjeri u pravom smjeru. Nažalost, sve je to manje izvodljivo sve je to teže uraditi. Jer, vrijeme je kategorija koja može da pomaže, ali je vrijeme i kategorija koja može i da odmaže", ističe Novaković.
Dao je i svoje mišljenje o tome kako studenta ili srednjoškolca uputiti na to da je bolje i važnije da stiče diplome, da se takmiči, a ne da teži ka lažnom lagodnom životu koje predstavljaju takozvani influenseri i druge osobe putem društvenih mreža.
"Svjedokom sam i učesnik svih situacija koje su posljednjih dvadesetak i tridesetak godina, pa i duže prisutne na ovim prostorima. U svim zemljama ili u svim sistemima vrlo je teško uskladiti teoriju i praksu. I u bivšoj Jugoslaviji mi smo imali jako razvijene teoretske modele, ali je u praksi to bilo potpuno drugačije ili čak nedovoljno.
Mladi ljudi su skloni da budu malo sumnjičavi. Sve mlađe generacije su inteligentnije od onih prethodnih, jer su im mogućnosti veće. Kada govorimo o društvenim mrežama, danas putem interneta sve što nas zanima iz bilo koje oblasti na svijetu možemo vrlo brzo i na vrlo jednostavan način da provjerimo da li imamo prave informacije, da li se raspolaže podacima koje možemo da ugradimo u neki svoj životni plan i kredo, kako god. Jedno je teorija, jedno je priča. Narod kaže pričom se niko nije udavio", kaže Novaković.
Provesti u praksu
Ali, kada to treba prevesti u praksu, navodi, kada govorimo o mladim ljudima to je problem.
"Ako se deset, petnaest godina ponavlja ista tema. Mladi odlaze. Mladi ljudi su skloni da vještije od starijih generacija vide otprilike je li nešto pravedno, je li nešto što obećava, govorim sa aspekta inteligencije, neke procjene. Ako imate iz godine u godinu razočarenje u ono što općenito, ne mora biti mlad čovjek, nego što ljudi očekuju, primjerice uzmimo slučaj penzionera ili slučaj boraca, nezaposlenih koji su potpuno od države zapostavljeni.
A, tamo su hiljade mladih, sposobnih, školovanih ljudi. Znači imamo jedan kapital koji je apsolutno sa aspekta sadašnje prakse i politike potpuno zanemarljiv. Ne koristi se. Ako dodamo tome da su mlađi ljudi i buntovniji, a praksa svjetska kaže da su i inteligentniji jer su im mogućnosti daleko veće, normalno da će onda tražiti šansu negdje drugdje. Ako traži šansu, godinu, pet godina, deset godina ovdje i nema je, ne može biti toliko ograničen i glup da ne pokuša nešto drugo, što ne mora da bude prikladno i usklađeno sa društvenim očekivanjima", stava je Novaković.
Možda od generacija koje dolaze, navodi, očekujemo da su oni po svom rođenju veliki patrioti.
"Ne mora da bude tako. Od patriotizma živi samo određeni broj ljudi. Mladi ljudi treba da žive od svog rada, od svoje sposobnosti i da stvaraju višak, da tako kažemo, materijalne ili nekih roba koje mogu da koriste i druge generacije. To je napredak. To je progres. Ovo vrćenje u krug može samo da bude okidač da i oni koji nisu planirali da promjene mjesto boravka i način života, ili da zloupotrijebi svoju sposobnost. Jer, kako se registruju kriminalci, kako se registruje ili postaje društveno negativna osoba, kako se postaje obiteljski i porodično negativna ličnost.
Nažalost, možda veliki broj ljudi koji su postali negativci su godinama pokušavali biti pozitivni. I nisu uspjeli. I onda imate jednu gotovo reaktivnu potrebu da, ako ne može normalno, ne može pošteno, može možda na ovaj način", poruka je Novakovića.
Cijeni da su apatija i beznađe koji su sve prisutniji veoma opasni za cjelokupno društvo.
Nada posljednja umire
"Zašto je fraza ili izreka - nada posljednja umire prisutna u svim kulturama, u svim zemljama svijeta. Jer, ako nema nade vrlo je teško živjeti sa osjećajem otpisanosti ili sa osjećajem nemogućnosti. To je prostor koji može da bude i koji je vrlo često prostor za zloupotrebe. Ako ne mogu biti pozitivan, ne da mi ovo ili ono, ja ću izabrati da budem negativan. U ljudskoj prirodi je potreba da je neko ili nešto. E, ako niste ni neko ni nešto znači onda ste ništa. Ljudi se ne mire sa osjećajima - ja sam nula. Onda će pokušati da svoju energiju i svoju nulu nekako isprojektuju kroz minuse, neki tamo osjećaj, ali će nešto uraditi sa sobom. Najgore je to stanje beznađa ili stanje apatije koje je jedna vrsta prelazne bolesti", navodi Novaković.
Svjedoci smo, kaže, da možemo u svakom mjestu od sela, pa do velikih gradova vidjeti da su ljudi na ulicama poprilično zabrinuti, nema više glasnog smijeha, nema više šala, niko ne priča viceve.
"Niko nije sretan, jer je veći broj onih koji su nesretni, koji su depresivni i nemaju šansu. Po logici kako nekada stvari idu, nije to samo kod nas u BiH, nego i u velikom broju drugih država ili društava ne može čovjek biti sretan među nesretnima, ako ima imalo odgovornosti, ako ima imalo funkcije mozga. Mi svi počesto ili sve češće gledamo i lijevo i desno i nastojimo da se ne izdvajamo baš previše ako ne moramo. Međutim, kada dođe vrijeme ili situacija da osobe koje ili se izdvajaju ili koje izbijaju u prvi plan to rade vrlo tendenciozno i sa rentom.
Vrlo je bitno rentno ponašanje koje u svim krizama ima svoje opravdanje. Važno je preživjeti. Svjedoci smo posebno oni koji imaju priliku da svaki dan čuju različita mišljenja, mogu da vide koliko je život postao težak i naporan i koliko je teško pomoći i sebi, a pogotovo pomoći drugima. Ako o nekom moralnom kodeksu, ako govorimo o nekom ljudskom obziru gdje jedna osoba ne može da ima sve i svašta, a da njegove prve komšije, prvi susjedi ili slično nemaju ništa", navodi Novaković.
Govorio je o tome i je li rješenje svih problema, posebno mladih ljudi počiva samo u porodici ili je potrebna i potpora obrazovnog sistema, države, odnosno društva u cjelini.
"Porodica ili obitelj uvijek je bila sredina koja podrazumijeva pozitivnu psihološku klimu. Šta god da radite i čime god da se bavite, koliko god da je neki posao i odgovoran i naporan i složen, veliki, odnosno najveći broj ljudi je nalazio regeneraciju u porodici. U tom ambijentu gdje može da komunicira, može da se odmara, može da planira i slično.
Međutim, nekada se desi da imate negativnu konstalaciju negativnih faktora kao što je to na ovim prostorima, da smo izašli iz vrlo teškog i razornog rata, da se veliki broj porodica raselio, raspao se. Još se nismo oporavili ni emocionalno ni socijalno, a pogotovo ne ekonomski, a naišla je neka gotovo neobjašnjiva bolest (pandemija COVID-a, op. a.) koja je dodatno zakomplikovala život svim ljudima. Takva su tumačenja, takve su i nauke ili nema čak nikakvog tumačenje. A, onda uz to imamo te lokalne negativne epizode koje dodatno otežavaju i usložnjavaju život", stava je on.
Pad vrijednosti
Mi smo, kaže, u fazi prolaska kroz sve te vremenske periode i sve te nedaće i jako je teško opstati u funkciji, ili jako je teško biti normalan.
"Uvijek je, pratim nekakva istraživanja pametnih ljudi, teško biti dobra i pozitivna osoba. U situaciji kada nemate gotovo ništa da možete iskoristiti za svoju dobrotu, da izbalansirate svoj položaj koji će biti prihvatljiv široj društvenoj zajednici, a pogotovo prihvatljiv vlastitoj obitelji ili samom sebi. Imate sumnju, imate pad svih vrijednosti. Ako tome dodamo još i da je devijacija morala i društvenih normi potpuno suprotna od onoga što smo mi pedeset godina prakticirali i kako smo odgajani i kako smo školovani odjedanput imate to potpuno naopako.
I dolaze situacije ili se postavljaju norme koje uvode nekakav novi poredak, koji je za veliki broj ljudi koji nisu pripremljeni za traj poredak apsolutno stran i neće ga prihvatiti. Svako društvo ima zakone, neovisno jesu li oni moralni ili su državni, kakvi su. Ali je u velikom broju sredina prihvatanje jednog zakona ili ponašanje po unaprijed propisanim pravilima sve više ima otpora. Mi imamo izvrsno zakonodavstvo, to je ona teorija. Ali, hajde da vidimo da li u praksi ta teorija donosi rezultate kako su autori, odnosno kako je autor predvidio. Nema šanse", cijeni Novkaović.
Teško ćemo, u ovakvom društvu, navodi živjeti i u budućnosti ako ga ne budemo izgrađivali u boljem smjeru.
"Kako bi rekli pjesnici, neka bude borba neprestana. Natrag nemamo kuda. To je ona ja bih rekao hazarderska emocija, da prođem ovuda pa ako prođem prošao sam. I kao društvo i kao pojedinac imate vrlo često situacije da ljudi rizikuju.
Rizik je uvijek bio jedan od motiva ili jedan od pokretača napretka. Ali, ako su ti rizici učestali, ako iz jednog rizika idete u još veći rizik e onda je to samoubojstvo. Da li je ono individualno ili je kolektivno. Imamo i među nižim vrstama, pratimo ponekada, da životinje idu u samoubojstvo iz neobjašnjivih razloga, kao što je pomor kitova, delfina... A, ljudi imaju mogućnost planiranja imaju mogućnost govora i opisa, ne rade instinktivno. I ako ima instinkta nekada je dobro da se čovjek osloni na njega, a da inteligenciju gurne u drugi plan. Ali, ako to baš gdje god krenete imate problem ili rizik i ne možete baš onda imati visoko samopouzdanje.
Pogotovo trebam napomenuti, ako još imate otpore, koji su organizirani oko vas, pa vam ne daju, a pametan ste čovjek, pametna ste osoba, imate individualne katastrofe koje se završavaju suprotno od željenog. Vrlo često suprotno od očekivanog. Pa onda imamo faktor iznenađenja ili šta im bi ili šta mu bi, kako god se okrene. Pitanje koje je obično epilog. Kasno je", rekao je on.
