''Čitajte me što više, ali pri tom svojom glavom mislite što manje!'', kaže Dževad Sulejmanpašić u knjizi 'Žurnalizam razarač čovječanstva i novinstvo s najmanjom mjerom žurnalizma' u kojoj je još 1936. godine opisao sve nedaće s kojom se susreću javnost i novinarstvo u svojoj sprezi.
Iako je prošlo skoro stotinu godina od objavljivanja ove knjige, nije se puno toga promijenilo i bezbroj je citata u knjizi koji bi se mogli primijeniti na sadašnje stanje u medijima i društvu.
No, uvijek je aktualan ovaj s glavom i mišljenjem jer si često dokazujemo, o obje strane – i medijske i sa strane javnosti – kako ne mislimo glavom.
Najnoviji primjer nemišljenja glavom je ''istraživački'' nagon kojem su se prepustili i mediji i publika u slučaju nestale djevojčice u Srbiji.
Požurili su mediji
Požurili su mediji zaokružiti priču onako kako se njima učinilo najbolje u tom trenutku, onako kako se najbolje uklapa u prostor i plan osvajanja publike. Pisalo se sve i svašta, analiziralo i zaključivalo, a roditelji nesretne djevojčice razapinjani su i, što je najgore, označavani krivcima.
Pisalo se kako je majka hladnokrvna, kako je ne zanimaju snimke na društvenim mrežama, kako je neodgovorna i kako se čudno ponaša. Prosipale su se analize, pa su čak i neka zvučna imena koje nam je netko nametnuo u idole govorila kako bi ona sve riješila samo da ih se ostavi nekoliko minuta s tom (ne)majkom.
Naravno, i javnost, koja uživa u površnosti i bačenim kostima, nizala je komentare s mnoštvom osuda i pronašla je i krivce i kazne i razloge i motive.
Bog svega na zemlji
Pored toga, u cijeloj toj tragediji, iskoristio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić priliku, valjda da bi dokazao da je on bog svega u zemlji, da prvi objavi vijest da je djevojčica ubijena prepustivši opet javnosti i polumedijima da razvlače nesreću po nekim svojim vizijama.
Sada kad se barem donekle rasvijetlila ova tragedija, barem kada znamo da roditelji nisu zvijeri kako je to javnost potrčala zaključiti, ništa ne može isprati prljavštinu kojom su oni što ne misle glavama zasuli ovu obitelj.
Kako li se sada osjećaju oni koji su prosipali pamet i upirali prstom u krivce koje su sami pronašli? Kako li se osjećaju svi oni koji su javno razvlačili roditelje i njihovu bol nazivali glumljenjem? Kako li se osjećaju oni što su trčali za naslovom i tražili koji redak više detalja?
''Žurnalistička senzacija je nužno upravljena u smjeru rušenja moralnog života među ljudima… Moralni zakon traži da se svaki akt zajednice najsvjesnije ispituje s moralnog gledišta. Žurnalistička senzacija, međutim, mora bježati od takvog ispitivanja. Ona ne može povlačiti nikakvu moralnu pouku iz svog materijala, jer bi svako povlačenje moralnih zaključaka u toj sferi dovelo izravno do same sfere u cijelosti'', piše Sulejmanpašić u spomenutoj knjizi.
Željni senzacije s obje strane, mediji i javnost, još su jednom moralno posrnuli i malo je ogledala koliko bi ih trebalo postaviti da se svi oni prosipači pameti pogledaju i zapitaju što bi bilo da u njihov život zaluta jedna bijela Fiat Panda?
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
