"Političari oko nas nisu sposobni da misle budućnost ovih krajolika i prilično nas zavlače u ćorsokake povijesti sa svojim opasnim namjerama, revnosnim religijskim fundamentalizmom, moralnom neodgovornošću i stvaralačkom nesposobnošću", kazao je u intervju za Raport Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i bivši predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.
Profesor Lavić je u razgovoru za naš portal komentirao aktuelni politički trenutak, turbulentna dešavanja, krizu koju svojim sumanutim ponašanjem i postupcima prouzrokuje Milorad Dodik...
Da li je posjeta Gabriela Escobara imala efekte? Mislite li da se mnogo više očekivalo od ove posjete?
Mi uopće ne znamo tačno šta su pričali mnogi sagovornici s Escobarom. Ono što čitamo u novinarskim izvještajima su samo djelomične informacije. Njegovo javno očitovanje rečenicom “Rata neće biti” zvuči strašno i prijeteće. Iz njega možemo iščitati poruku da je “negdje neko bio spremio rat” ili da je “rat bio opcija za nekoga”. Možemo se pitati: zašto baš u Bosni ova agonija traje trideset godina? Njegova posjeta primarno označava prisustvo SAD na terenu Bosne, Balkana, jugoistočne Evrope, Mediterana i Bliskog Istoka.
Oni koji su očekivali da će Escobar hapsiti, kažnjavati, rješavati naše probleme svakako su razočarani i njihova očekivanja nisu ispunjena. On kazuje da ima neke sankcije, pripremljene za pojedince i grupe koje provode kriminalne nelegalne aktivnosti, koje će navodno pokrenuti u određenom trenutku. On je bio u posjeti ovom prostoru prije svega radi interesa SAD i informacija o stvarnim procesima i stanjima na terenu ovog dijela svijeta. Mi smo previše očekivali. Malobrojni balkanski narodi, nažalost, služe za potkusurivanje u poslovima velikih transnacionalnih kapitalističkih elita. U tome se prepoznaje vazalska svijest koja je rezultat povijesnih procesa.
Bosna je ostala kao sirota začarana princeza
Vidno je da se angažman SAD i EU pojačao, međutim mnogi su skeptični da će on imati rezultate kakvi se očekuju, bar od probosanski orijentiranih stranaka. Kako Vi to vidite?
Domaći političari, među kojima je veliki broj njih koji su vrlo sumnjivih sposobnosti, znanja i kvaliteta, mogu nastaviti pričati bajke domaćoj javnosti i svome biračkom tijelu kako će neki Ameri ili Evropljani doći i riješiti domaće probleme. Jasna je poruka i Escobara da mi moramo rješavati “domaće zadatke” i napokon početi raditi na višoj razini savremenog svjetsko-povijesnog stanja te drugačijih političkih i tehnoloških modela. Moramo završiti s balkanskim feudalnim, agrarnim i etnokratskim modelima iracionalnosti u 21. stoljeću. Političari oko nas nisu sposobni da misle budućnost ovih krajolika i prilično nas zavlače u ćorsokake povijesti sa svojim opasnim namjerama, revnosnim religijskim fundamentalizmom, moralnom neodgovornošću i stvaralačkom nesposobnošću. Ako građani na balkanskim prostorima decenijama biraju etničko-religijski politički galimatijas, ne treba onda očekivati da će doći američka konjica i osloboditi nas od fašističkih tendencija. Pa, niko nije glup da radi za drugoga koji je pritom iskazao priličnu dozu zapuštenosti, neznanja i nemorala.
U ovome povijesnom času, treba jasno govoriti bosanska politika i antibosanska politika. Time postaje vidljivo o čemu se zapravo radi u današnjoj Bosni. Sasvim su “jasni” oni koji već odavno zastupaju antibosansku ideologiju i šire destruktivnost, ali su prilično konfuzni oni što se predstavljaju za bosansku političku orijentaciju u smislu idejnog (modernog političko-konceptualnog), organizacijskog, taktičko-strateškog i bosansko-nacionalnog djelovanja. Oni još nisu izgradili jasnu bosansku nacionalnu (državljansku) politiku i ostali su zarobljeni u matrici tronarodne konfliktne dinamike etnicizma koja onemogućava stabilnu uspostavu bosanskohercegovačke države u skladu s evropskom epohom države-nacije.
U tom zapetljaju Bosna je ostala kao sirota začarana princeza otomanskog naslijeđa i jugoslavenskih kvazi-naracija o nacionalnosti kao nečemu što je definirano etničko-religijskim pripadanjem, te je time ignorirano postojanje građana. Otčaravanje “princeze”, njezin epohalni Entzauberung, iz tmine pogrešnih pojmova jeste ozbiljan posao na dostizanju svijesti o slobodi čovjeka Bosne, njegove bosanske određenosti i primarnosti građanskog u demokratskom poretku. To je bilo povijesno-planski skrivano i danas je počelo da izvire na površinu kao nezaustavljiva rijeka koja je bila “ponornica”.
U međuvremenu, ni susjedi ne olakšavaju situaciju. Imali smo nove izjave predsjednik Hrvatske Zorana Milanovića o BiH u kojima je kazao da nemamo za 'leba'. U jednom intervju ste kazali da Milanović nekada pokazuje primitivizam nesvojstven predsjedniku države i time ističe vlastitu državničku nezrelost. Je li to pokazao i posljednom izjavom?
S druge strane, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nastavlja sa podrškom Dodiku pa ovih dana i sa veličanjem ratnih zločinaca. Kada možemo očekivati da Srbija i Hrvatska konačno počnu voditi dobrosusjedsku politiku prema BiH?
Milanović, nažalost, ne može prevazići svoje konzervativno-populističko političko izvorište. On je lažni socijal-demokrata koji jasno zastupa nacionalističke, rasističke i šovinističke stavove u kojima se može prepoznati ksenofobija provincijalnog žonglera. To nanosi nepojmljivu štetu hrvatskoj državi i izaziva zgražanje mnogih evropskih političara.
Srbijanski predsjednik Vučić je nasljednik Slobodana Miloševića i učenik Vojislava Šešelja. U tom smislu sve je jasno u vezi s njim. On se okružio “dvorskim ludama” koje govore javno ono što on misli i tajno dogovara. Vučićeva policija u Beogradu čuva mural ratnom zločincu Ratku Mladiću od pobunjenih građana.
Vidimo sasvim jasno da Vučić i Milanović na razini država i Dodik i Čović na razini unutarbosanske politike rade koordinirano na podređivanju Bosne srpskim i hrvatskim nacionalnim i narodnim interesima. To znači da su obje države, i Srbija i Hrvatska, zarobljene u opasne autokratske režime s autoritarnim tendencijama koje razvijaju ekspanzionistički nacionalizam prema Bosni, Crnoj Gori i sjeveru Kosova. Njihova antibosanska politika, na kraju krajeva, ne može donijeti ništa dobro bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima jer ih instrumentalizira, otkida od Bosne kao domovine i koristi kao sredstvo za morbidne projekta etničke konfrontacije s drugima.
I Srbija i Hrvatska danas su daleko od demokratskog političkog poretka i politike razvijanja dobrosusjedskih odnosa. Kao da ništa nisu naučili 1990-ih godina nakon agresije na Bosnu!
Trebamo biti oprezni, mirni i spremni
Dok jedni zveckaju oružjem, drugi tvrde da rata u BiH ne može biti. Ima li mjesta panici i strahu?
Tužno je da 26 godina poslije okončanja unutarnje i vanjske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu pričamo o ratu! Velikosrpska etnopolitika nije u stanju da “radi i proizvodi” ona već tri decenije otvoreno pravi haos na prostorima bivše SFRJ podvaljujući nam naraciju o ugroženosti srpstva i potrebi Srbja da žive u jednoj državi. To je tako morbidno i u suprotnosti s vremenom u kojem živimo. Čini se da je velikosrpska etnopolitika ciljano pomiješala predstave iz 19. stoljeća, povijesne mitove o srpstvu i pseudo-demokratske zahtjeve. A to znači da smo svi u opasnosti od srpskog ekspanzionističko-destruktivnog projekta koji danas zovu “srpski svet” i smatraju da je nastupio povijesni trenutak kada mogu definitivno potčiniti Bosnu i proširiti se zapadno od Drine sa srbijanskom državom. To je najveća pogrešna procjena velikosrbijanskog i velikosrpskog antibosanskog nacionalizam! U toj procjeni, nažalost, SPC ima veliku ulogu i snosi moralnu odgovornost.
S bosanske strane trebamo biti oprezni, mirni i spremni za najveće izazove. Ne smije se više nikada dozvoliti 1992. godina i genocidni pokolj bosanskih civila koji je napravio Miloševićev režim s JNA. Bosanci su uvijek tu da brane svoju Bosnu od svakog fašizma.
