Nakon pucnjave koja se jutros desila u osnovnoj školi u Lukavcu, razgovarali smo sa bivšim direktorom sarajevske osnovne škole "Safvet-beg Bašagić" Namirom Ibrahimovićem, a koji djeluje u okviru nevladine organizacije koja se bavi obrazovanjem i edukacijom nastavnika.
Komentarišući jutrošnji događaj, Ibrahimović kaže da društvo vrednuje nasilje i smatra ga "prijatnim" te da se vrlo rijetko govori o stvarnim problemima s kojima se djeca, i društvo generalno, susreću.
"Škola je sve manje sadržajno relevantna..."
"Škola je postavljena na način da su hijerarhijski određeni centri moći, zna se ko, šta, gdje, kako i vrlo često se školski aparati koriste nasilno... Škola je sve manje sadržajno relevantna za ono što jeste svijet mladih i vrlo su reducirani programi koji ukazuju na mir, na drugačije rješavanje konflikta i nešto što na neki način škola potiče od sebe, čitav niz tema koje kao nisu za dječije uši. Ti ekstremni oblici nasilja postaju samo krajnji efekat onoga što, nažalost, mi unutar društva nikad se nismo pitali: kakvu hoćemo školu, kakva škola nam je potrebna i na koji način takva škola treba da pomogne mladim ljudima da izrastu u odgovorne, aktivne osobe koje mogu uređivati svoje međusobne odnose u društvu kojem žive", smatra Ibrahimović.
Ističe da nije samo škola kriva.
"To je mjesto u kojem djeca provode najviše vremena i najveći broj svojih odnosa grade unutar same škole, bez obzira da li se radi o vršnjacima ili nastavnicima, i ima direktnu ili indirektnu posljedicu sa onim što djeca žive kod svojih kuća", pojašnjava Ibrahimović.
Dodao je da i mediji imaju udjela u kreiranju svijesti kod djece jer su nezaobilazni dio onoga što djeca koriste.
"Dakle dostupne su im sve moguće informacije, dešavanja širom svijeta, vrlo lahko među sobom dijele stvari koje nepropituju ili o kojima ne raspravljaju, prihvataju ih zdravo za gotovo. Kada uzmete podatak da kada je 2018. Međunarodno istraživanje PISA provjeravalo nivo funkcionalne pismenosti, više od polovine testiranih, dakle više od 3.000 desetogodišnjaka nije bilo u stanju izvući reduciranu informaciju iz teksta koji je stajao pred njima", pojašnjava.
Ocjena nije mjerilo znanja
Ističe da djeca ne žele biti najbolja u svemu, već da žele imati sve petice pojašnjavajući da je u sklopu obrazovnog sistema rečeno "da je ocjena jedina relevantna povratna informacija".
"Ali ona to zapravo nije. Iz te ocjene koju djeca dobiju se ne krije nijedna suštinska informacija šta dijete nije usvojilo, šta bi još trebalo usvojiti, a ana kraju i ocjene se dobijaju isključivo za reprodukciju znanja koje su imali na nekim prethodnim časovima."
Smatra da bi iz temelja trebalo primijeniti obrazovni sistem.
"A prije toga nužno je promijeniti i društvo i društvene odnose u kojima mi sada postojimo. Kada pogledmao politčki nivo sve se svodi na vrijeđanje, prepucavanje, izdajništvo, optuživanje itd. Kad pogledate medije vidite prepucavanja neke druge vrste, besmislene informacije… i na kraju djeca vide odrasle koji žive svoje živote koji nisu ispunjeni ni znanjem, ni interesovanjem, niti kreativnošću niti bilo kojim drugim stvarima koje bi mladi ljudi mogli da usvoje i učine svoj budući život mnogo kvalitetnijim", pojašnjava.
Dati slobodu nastavnicima
Na pitanje kako škole učiniti mjestom gdje će se djeca sa radošću vraćati željna znanja i igre, kaže:
"Za početak treba dati nastavnicima jednu vrstu odgovornosti i obaveze, ali i slobode i nekog društvenog statusa koji bi mogli da sami prvo propitaju kakvu školu žele. Vjerujem da većina prosvjetnih radnika shvata da ovakav obrzovni sistem ili škola u kojoj rade nije ono što bi oni željeli. Trebali bi sjesti i odgovoriti na vrlo jednostavna pitanja o stvarima koje rade: zašto čas traje 45 minuta, zašto je sedmični raspored časova, zašto su nastavni predmeti podijeljeni tako kako jesu, zašto postoji ovakav sistem ocjenjivanja, zašto od učenika isključivo tražimo reprodukciju, stalno ih provjeravamo, zašto ocjene nisu smislene i jasna povartna informacija… samo da krenemo od toga, da porazgovaramo o tim stvarima unutar škole, a onda u društvu da porazgovaramo u smislu zašto mi postojimo kao društvo, jesmo li društvo koje će održavati nekakav status bez da ga propituje ili smo demokratsko društvo koje pokušava učiniti život korisnijim i boljim, svrsishodnijim, ispunjenijim", kaže Ibrahimović za Raport.
Naglašava da se nijedna društvena promjena ne može desiti ako se ne promijeni obrazovanje.
"Odnsono ukoliko se nastavnicma ne daju alati kojima će moći da rade, a isto tako i nastavnici dogovorom i drugim stvarima natjeraju da moraju se dodatno educirati, da moraju uvoditi drugačije prakse, drugačije metode podučavanja i da se moraju baviti onim što jeste dječiji interes, stvarni život, i da su nastavnici ti koji svojim primjerom uče i dalje se razvijaju i imaju veliko strpljenje i znanje da sa djecom preguraju sve teškoće kojih će biti kasnije u životu."
Pojašnjava da se djeci sa problemima i određenim poteškoćama pristupa drugačijom organizacijom unutar učionice.
"Svaki nastavnik ima slobodu da napravi čas onako kako misli da je najbolje metodički. Možemo ih tokom časa naučiti kako da zajedno razgovaraju, kako da zajednički rješavaju probleme, možemo im dati izazovne zadatke koje će oni koristeći različite izvore informacija uspjeti tražiti, zaključiti, propitati… Da nastavnici mnogo češće sjede i razgovaraju o učenicima kojima predaju, možemo ne zažmiriti kada vidimo dijete koje je povučeno i koje nastoji proći neprimjetno kroz obrazovni sistem, pomoći djeci koja su unuatr nekog konflikta kako da ga riješe i na koji način da to urade, pomoći porodicama da sarađujući sa školom pomognu svom djetetu, pronaći pomoć ukoliko sami to ne znamo uraditi i vrlo jasno priznati šta nam treba…
Politika da sprovodi riječi struke
To je vrlo jednostavan u idejnom smislu put, koji je trnovit da se krene, ali bojim se da nemamo apsolutno nikakvog izbora i da je ovo sad već kasno. Trebalo je već jučer napraviti vrlo bitne i pomne korake kako bismo uspjeli makar nekoliko djece koja su u domenu rizičnog ponašanja pomoći da shvate da ih ovo društvo prihvata i da imaju svoje mjesto", kaže nam.
Istakao je da je neophodno promijeniti i poboljšati stanje društva na način da svi krenemo od sebe.
"Vrlo je teško primijeniti javni, društveni, politički diskurs, ali možemo krenuti od sebe i odbiti da učestvujemo u takvim stavrima i da iz tog nekog kruga pokrenemo stvari. Drugi nivo jesu vrlo jasna javna izlaganja onoga što jeste problem i na koji način bi ga trebalo riješiti, pitati stručne ljude i šta oni misle o tome… ne treba dozvoliti da samo politika donosi odluke u segmentu društvenih problema.
Struka treba imati ključnu riječ a politika samo da sprovodi. Jer sve dok je ovako, dok političari donose odluke o bitnim i stručnim pitanjima, dok je svako ključno pitanje suštinski političko, bojim se da ćemo tapkati u mjestu ili ići unazad", zaključuje Namir Ibrahimović u razgovoru za Raport.
Namir Ibrahimović se već 15 godina intenzivno bavi obrazovnom praksom, istraživanjima u obrazovanju, analizama različitih segmenata obrazovnog sistema, pisanjem udžbenika i educiranjem nastavnika.
