Od 9 milijardi ljudi koji bi prema trenutačnim projekcijama trebali živjeti na Zemlji u godini 2070., čak 3 milijarde mogle bi biti izložene temperaturama kakve su danas u rangu onih koje vladaju u najužeglijim dijelovima Sahare.
Naime, u prošloj godini samo 0,8 posto površine planeta imalo je srednju godišnju temperaturu od 29 stepeni Celzija ili više, a na tom teritoriju živjelo je samo 29 miliona ljudi. Do spomenute 2070. godine, u toj bi se situaciji moglo naći 19 posto planeta i 3 milijarde ljudi, pokazalo je veliko istraživanje grupe naučnika iz Kine, SAD-a i Europe, koje je prenio Financial Times.
Nije sve (još) sasvim izgubljeno: ako bismo brzo - ekstremno brzo i energično - poduzeli korake prema drastičnom smanjivanju stakleničkih plinova u atmosferi, broj potencijalno pogođenih ljudi mogao bi se prepoloviti. "Dobra je vijest da se ovi učinci mogu značajno umanjiti ako čovječanstvo uspije u usporavanju globalnog zatopljenja", kazao je suautor studije Tom Lenton, klimatolog i direktor Global Systems Institutea na Univerzitetu Exeter.
Zapanjujuće konstantna klimatska niša
Izvješće naglašava kako većina stanovnika Zemlje živi u vrlo uskom rasponu srednje godišnje temperature od 11 do 15 stepeni. Istraživači su naglasili da, unatoč svim migracijama i inovacijama, ljudi žive u takvim klimatskim uvjetima zadnjih nekoliko hiljada godina.
"Ova zapanjujuće konstantna klimatska niša vjerojatno za sobom povlači velika ograničenja po pitanju svega što ljudi trebaju kako bi preživljavali i napredovali", smatra profesor Marten Scheffer sa Univerziteta Wageningen, koji je koordinirao čitavu studiju sa svojim kineskim kolegom Chijom Xuom sa Univerziteta Nanjing.
Globalno zatopljenje rezultiralo je porastom temperature od 1,1 stepen u odnosu na predindustrijsko doba, a očekuje se da će u narednih 20 godina dosegnuti 1,5 stepen, čak i u slučaju najboljeg scenarija u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova. "Svaki stepen zagrijavanja iznad toga predstavlja otprilike milijardu ljudi koji padaju izvan klimatske niše", zaključio je Lenton za FT.
Postoje tri različita klimatska scenarija i tri projekcije populacije do kojih je došlo naučno vijeće Ujedinjenih naroda, Međuvladin panel o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change ili IPCC), i koje je FT koristio kako bi procijenio koliko će pojedina područja na Zemlji biti (ne)gostoljubiva za život. Scenarij RCP 2.6 podrazumijeva ograničavanje porasta srednje godišnje temperature na 2 stepena Celzija; RCP 4.5 podrazumijeva stabiliziranje prisilnog zračenja na 4.5 W po metru četvornom; a RCP 8.5 je vrlo pesimističan scenarij prema kojemu se ne poduzimaju nikakve aktivnosti kako bi se umanjile emisije.
Projekcije populacije su pak SSP 1 (prelazak na održiviji put, uz smanjenje globalne neravnopravnosti i smanjenje potrošnje globalnih resursa i energije), SSP 2 (status quo, bez značajnih promjena u društvenim, ekonomskim i tehnološkim standardima) te SSP 5 (fosilna goriva i dalje igraju ogromnu ulogu u jakom ekonomskom rastu, uz visoku razinu potrošnje energenata i resursa).
Prema najekstremnijim scenarijima, dakle, južne savezne države SAD-a postale bi mnogo toplije do 2070. godine, osobito one koje izlaze na Meksički zaljev. Centralna Amerika bi pak podnijela najveći teret porasta temperature, s 20-ak miliona ljudi koji bi živjeli uz srednju godišnju temperaturu od 29 stepeni ili više. Veliki dijelovi Kanade i Aljaske ispod Arktičkog kruga bi doživjeli toplije temperature. Ta su područja sada najvećim dijelom nenastanjena i, prema projekcijama, takva bi i ostala (ako se u obzir ne uzme imigracija).
Populacijska eksplozija
Veliki dijelovi Amazonije u Brazilu, kao i u okolnim zemljama Peruu, Kolumbiji i Venezueli, postali bi praktički nenastanjivi zbog ekstremnih vrućina do 2070. godine. Oko 59 miliona ljudi bilo bi pogođeno, što bi bilo oko 12 posto projiciranog stanovništva Južne Amerike. Europa bi bila jedini kontinent koji bi, prema projekciji, izbjegao srednju godišnju temperaturu iznad 29 stepeni. Međutim, veliki dijelovi Skandinavije, istočne Rusije te zemlje mediteranskog kruga mogli bi očekivati porast temperature do čak 5 stepeni, prema najgorem scenariju.
Stanovništvo Afrike bi, prema svim scenarijima, trebalo doživjeti populacijsku eksploziju i udvostručiti se sa 1,2 milijarde na skoro 2,4 milijarde ljudi. Subsaharska Nigerija će vjerojatno do sredine vijeka postati treća najbrojnija nacija na svijetu. Najveći i glavni grad Lagos na putu je da postane najveći grad na svijetu, sa 61,5 miliona stanovnika godine 2075., prema srednjem scenariju. Pritom bi oko 81 posto nigerijske populacije patilo zbog ekstremnih temperatura, što bi veliki dio moglo potaknuti na migracije. To je, međutim, teško projicirati.
"Predvidjeti stvarnu magnitudu migracije potaknute klimatskim promjenama ostaje veliki izazov. Ljudi ne odabiru rado migracije. Također, postoji određeni raspon koji dopušta lokalnu adaptaciju u dijelovima svijeta, ali na globalnom jugu to će zahtijevati ubrzavanje razvoja", smatra Scheffer.
Stanovništvo Azije bi pak trebalo narasti na više od 5 milijardi do 2070., a veliki broj zemalja iskusio bi srednju godišnju temperaturu iznad 29 stepeni. Najteže pogođena bila bi Indija, s populacijom koja bi mogla dosegnuti 1,6 milijardi, a od kojih bi više od polovice trpjelo ove ekstremne temperature. Premijer Indije Narendra Modi na klimatskom skupu u Glasgowu u ponedjeljak se obvezao da će Indija dosegnuti neto ništicu emisija stakleničkih plinova 2070. godine, što je 20 godina nakon željenog roka.
Skoro cijeli teritorij Ujedinjenih Arapskih Emirata te Kambodže postali bi nenastanjivi, kao i neka od najgušće naseljenih područja južnog Vijetnama i istočnog Pakistana. Ekstremne vrućine bi u Oceaniji bile najvećim dijelom ograničene na nenastanjena područja Papue Nove Gvineje i sjeverne Australije (čije će stanovništvo većinom ostati na južnoj i istočnoj obali kontinenta).
I dok Scheffer u razgovoru za FT povlači paralele u pogledu potrebe da se na klimatske promjene reagira jednako energično kao što je planet reagirao na pandemiju, naglasio je da nakon što pojedina područja Zemlje postanu negostoljubiva za život, za njih više neće biti pomoći i povratka na staro. "Ne samo da bi to imalo razarajuće izravne učinke, ostavilo bi društva manje sposobnima da se nose s budućim krizama kao što su potencijalne pandemije. Jedino što može zaustaviti ovu putanju je brzi rez u emisijama stakleničkih plinova", poručio je.
Globalna neravnopravnost
To, naravno, nije lako postići, jer globalno zagrijavanje nije moguće odvojiti od ekonomskog rasta, ili barem nije bilo moguće dosad. Čak 60 posto svih emisija u historiji proizvedene su unutar života prosječnog Amerikanca, koji danas ima 38 godina. Skoro 90 posto nastalo je tokom života današnjeg američkog predsjednika Joea Bidena, piše New York Magazine. Pariški klimatski dogovor iz 2015. godine postavio je cilj da se porast temperature ograniči na 1,5 stepen do 2050. godine. Taj plan podrazumijeva "ugljični budžet". Čovječanstvo je već potrošilo 89 posto čitavog tog budžeta.
Globalna neravnopravnost dodatno komplicira problem. Dok stotine miliona ljudi na planetarnom jugu nemaju struju, 80 posto stakleničkih plinova proizvodi se u zemljama koje pripadaju G20, krugu najmoćnijih i najbogatijih država svijeta. Imaju li one moralno pravo sutra reći Boliviji, Bangladešu ili Nigeriji da ne smiju svoje ekonomije bazirati na fosilnim gorivima? Gotovo polovica stakleničkih plinova na svijetu danas potječe iz aktivnosti 10 posto najbogatijih. Jedna prekooceanska avionska karta proizvodi jednu tonu CO2, više nego što u cijeloj godini proizvede prosječni stanovnik subsaharske Afrike.
Nedavna studija koju citira NY Mag procijenila je da bi četiri Amerikanca u vrijeme svojih života mogla proizvesti dovoljno ugljičnih plinova da ubiju jednu osobu koja živi negdje drugdje na planetu. Bogatstvo može u današnje vrijeme značiti dekarbonizaciju, s obnovljivom energijom koja je napokon u 90 posto svijeta jeftinija od "prljave". Ali tokom cijele naše industrijske historije, rast je bio diktiran drugačije: ekonomski prosperitet značio je emisije stakleničkih plinova, a te emisije su pogonile daljnji rast. Današnja klimatska kriza je rezultat takve historije, piše New York Magazine.
