Prije dvije godine, kada je Rusija započela svoju punu invaziju na Ukrajinu, bio sam među mnogim dugogodišnjim posmatračima Kremlja koji su to pogrešno shvatili.
Malo ko je mogao da shvati zašto bi se Vladimir Putin, proračunati lider Rusije, upustio u tako riskantnu vojnu avanturu, posebno kada je sama pretnja ruskom invazijom već davala rezultate.
U junu prošle godine, dok su se ruske snage okupljale u blizini Ukrajine, američki predsjednik Joe Biden susreo se s Putinom na samitu u stilu supersile, opisujući SAD i Rusiju kao “dvije velike sile” koje uzdižu ruskog lidera nakon što su prethodne američke administracije nastojale umanjiti značaj ruske uticaj.
U danima prije invazije 2022., Washington je ponudio “pragmatičnu procjenu” sigurnosnih briga Moskve, signalizirajući otvorenost za kompromis.
Bacanje ruskih snaga protiv jedne od najvećih stalnih armija u regionu izgledalo je neuobičajeno nepromišljeno i, stoga, malo vjerovatno.
Superiorne snage Moskve
Međutim, bilo je i onih koji su s pravom smatrali da je invazija neizbježna, bolje čitajući namjere Kremlja i pouzdano predviđajući brzu pobjedu Rusije u rukama izuzetno superiornih snaga Moskve.
Dvije godine kasnije, volim da mislim da su oni od nas koji smo sumnjali u odlučnost Kremlja pogriješili iz pravih razloga.
Ono što Moskva još uvijek eufemistički naziva Specijalnom vojnom operacijom bilo je krvoproliće katastrofalnih razmjera, nezapaženo u Evropi generacijama. Čak i konzervativne procjene govore o broju mrtvih i povrijeđenih na stotine hiljada ljudi sa svake strane. Mali dobici, kao što je nedavno zauzimanje Avdijevke, imali su ogromnu cijenu.
Pogled sa drona na koksohemijsku i hemijsku tvornicu Avdiivka koju su nedavno uhvatile ruske trupe u oblasti Donjeck u Ukrajini 20. februara.
Nekada poštovana ruska vojska pokazala se bolno nespremnom i ranjivom na moderno oružje u rukama odlučnog ukrajinskog otpora. Čak i ako se rat završi sutra, vjerovatno će trebati mnogo godina da se njegova snaga i broj oporave.
A protekle dvije godine brutalnog rata izvrnule su i iskrivile Rusiju i iznutra.
Stotine hiljada njenih građana pobjegle su u inostranstvo kako bi izbjegle regrutaciju. Frustracije načinom na koji se rat vodio izazvale su oružanu pobunu u kojoj su Wagnerovi plaćenici s oružjem marširali na Moskvu, predstavljajući izazov bez presedana autoritetu Kremlja.
Međunarodni prezir je učinio Rusiju najstrožijim sankcijama na svijetu. Čak je i predsjednik Putin optužen za ratne zločine u Hagu.
Mrtav je Aleksej Navaljni
A sada je mrtav Putinov najglasniji kritičar – Aleksej Navaljni. Usred šireg gušenja protiv neslaganja, ova zemlja je još više uronila u izolaciju i mrak.
Pogledajte duži pogled i pravac putovanja izgleda tragično jasan.
Bio sam u Čečeniji kada je 2000. godine novopostavljeni predsjednik Putin doveo tu buntovnu rusku regiju na noge, oslobađajući nemilosrdnu rusku vojsku. Bombardovaćemo ih u haustoru, primijetio je u grubom, ali popularnom refrenu.
Godine 2000-e, na Putinov rođendan, ubijena je vodeća ruska novinarka Ana Politikovskaja. Njene hrabre depeše iz Čečenije su pogodile. Ostali kritičari su ušutkivani u zemlji i inostranstvu.
Do 2008. Putin je intervenisao u susjednoj Gruziji, izdvajajući proruske regije iz gruzijske države. Prije nego što je teritorija Krima pripojena Ukrajini 2014. godine, ruske snage su godinama uspješno podržavale sirijski režim u vlastitom brutalnom gušenju pobune u toj zemlji, uprkos međunarodnoj osudi.
Ali 24. februar 2022. je bio prekretnica.
Ne radi se samo o tome da je Putin pogriješio u svojoj ambiciji da osvoji Ukrajinu, iako je ono što se podrazumijevalo kao ograničena kampanja sada uglavnom rat bez kraja.
Umjesto toga, njegova potpuna invazija na Ukrajinu bila je trenutak kada je Putin konačno napustio svaki privid saradnje sa Zapadom, i sve pretvaranje da će se neslaganje i kritika unutar ove velike nacije tolerisati.
I trenutno je malo znakova bilo kakve promjene kursa.
Zapravo, dvije godine nakon Specijalne vojne operacije, Putin jača svoju vlast s ušutkanim protivnicima i izborima u martu koji će potvrditi njegov peti predsjednički mandat.
Privatno, mnogi Rusi i dalje se tiho nadaju da će jednog dana doći do promjene kursa. Ali malo njih vjeruje da je malo vjerovatno da će to biti sada ili čak uskoro.
