Tomislav Ivković dijelio je život s Cicom Kranjčarem. Nerazdvojni, otpočetka, kroz adolescenciju, igračku karijeru, trenersko stasanje i repezentaciju, ali ispred svega, kroz - život.
"Znal sam da nije bio dobro, ali verovali smo da bu se zvlekel. No, nažalost, onda je u bolnici dobio onu bolničku bakteriju, mrsu, i to je bilo fatalno. E, moj Cico...", kazao je Ivković za Sportske novosti.
S Tomicom Ivkovićem o Kranjčaru senioru možete pričati satima. A suze često smjenjuje smijeh. Jer, to je Cicek i bio.
"Onaj zarazni smijeh, činjenica da se na njega nitko nemre naljutiti. Igračina, trenerčina, ali ponajviše - gospon čovek. Jedan od valjda posljednjih pravih Zagrepčanaca, koji nikad nikog ne odbija, koji zna svaku popevku, koji njeguje prave, purgerske odnose. Zaljubljen u Dinamo do samoga kraja, a opet prema svima drugima gospon. Zapravo, prema svima sjajan, osim možda prema sebi..."
Kranjčar je bio personifikacija dinamovca, do kraja.
"Po meni, bio je nevjerojatno talentiran trener, ali igrao je protiv sebe, pa nije dosegao razinu koju je mogao po talentu i karakteristikama. A te su karakteristike bile samo njemu svojstvene: takve govore, takve razgovore i odnose s igračima nije imao nitko. I to ne skrivajući samoga sebe od njih. Ali uz zarazni karakter, imao je i velike trenerske zamisli - Dinamo '98. i Zagreb su pravi primjeri - zato su ga svi igrači i bespogovorno slijedili. Sećam se, primjerice, to nam je bio vrhunac reprezentacije, one utakmice s Brazilom za otvaranje Mundiala. Čuj, dođemo na zagrijavanje, a ono neki posebni ludi fluid, stadion koji podrhtava, himna i njegove riječi: "Čuj, Tomo, ali iskreno, sad mogu i umrijeti..."
