U Sarajevu je 1661. godine bilo 47 dervških tekija, a prva izgrađena tekija, ujedno i prvi objekt oko kojeg se počelo izgrađivati i razvijati šeher Sarajevo je Tekija Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine na Bentbaši. Tu se čuvao štap koga je, po predanju, zadnji bosanski did (starješina Bosanske crkve) predao mevlevijskom ili kadirijskom šejhu iz pratnje sultan Fatiha, po njegovom dolasku u Bosnu 1463. godine.
Naime, tesavvufsko učenje i tarikatsko djelovanje, po riječima šejha Seada Halilagića, širilo se posredstvom tarikatskih institucija (tekija, dergjah, hanikah, ribat i zavija) koje imaju sličnu funkciju ali i određene sitnije razlike u funkciji i nazivima, a u ovisnosti od dijela islamskog svijeta gdje su nastajale i jezika stanovništva datog područja za koji se vežu.
"Tekija je osnovna institucija tarikata za njegovanje i širenje prosvjete, nauke i kulture, protkane pobožnošću po metodi tarikata (derviškog reda) kojem pripada", pojasnio je Halilagić u intervjuu za Fenu.
Tekije su islamske ustanove, mesdžidi, u kojima se vrše vjerski obredi i poslovi u skladu sa islamskim propisima. To je mesdžid u kojem se obavljaju sve šerijatski propisane dužnosti osim džume namaza, sa posebnim akcentom na zajednički zikr (sjedeći, stojeći, devran i sema) i iršad (proces vođenja i odgajanja murida od strane šejha-muršida).
"Tekija je mjesto povlačenja derviša u osamu, boravka i okupljanja radi zajedničkog zikra i sohbeta (razgovora). To je duhovno odgajalište, bogomolja, a po potrebi pruža i konačište. Tekija je hram zaljubljenih. U nju se dolazi sa ciljem približavanja Allahu dž.š., moralnog usavršavanja i bivanja dobrim čovjekom", kaže Halilagić.
Umjesto naziva tekija na turskom govornom području najčešće se koristi naziv dergjah (prostor pred vratima velikana) sa istom namjenom. Asitane je glavna tekija nekog tarikata na datom području. Sve dužnosti u tekiji obavljaju pripadnici njenog džemata dobrovoljno a u svrhu odgoja.
Zavija je manja, skromna tekija i predstavljala je vezu sa lokalnim stanovništvom i okosnicu nastanka urbane sredine. Na indijskom potkontinentu zavije se nazivaju džemaat-han (zajednička kuća). Danas se tako zovu manje tekije čija je namjena obavljanje zajedničkog zikra.
"Džamija i tekija su bile a i danas su za dobar dio muslimanskog stanovništva centralna sjedišta jednog naselja i mahale. Obično bi se prvo napravila tekija ili zavija a zatim bi se oko nje formirala mahala koja bi se obično nazvala po njenom osnivaču", kaže Halilagić.
U tekiji, dodaje on, redovno se održava sohbet (razgovor) koji je veoma važan u prijenosu kulture, književnosti, poezije, muzike i društvenih vrijednosti poput pravde, tolerancije i poštovanja svih ljudi, kao Allahovih robova.
Razgovara se o vjerskim ali i društvenim i kulturnim pitanjima, očuvanju tradicije, poticanju na solidarnost i pomaganje potrebnim, uzajamnom poštovanju i osjećaju zajedništva.
U Sarajevu je, navodi on, kroz minulo vrijeme bilo više tekija čiji se broj mijenjao u ovisnosti i interesu za tarikat i ukupnim društvenim okolnostima i dešavanjima datog vremena.
Prva izgrađena tekija, a koja je i prvi objekt oko koje se počelo izgrađivati i razvilo šeher Sarajevo je Tekija Isa-bega Ishakovića iz 1462. goodine. Pripadala je mevlevijskom tarikatu a locirana na mjestu zvanom Brodac, današnja Bentbaša, iznad Vijećnice.
Uz nju je sagradio musafirhanu u kojoj se besplatno moglo ostati tri dana. Tu je svakodnevno svraćala sirotinja, putnici, učenjaci i učenici, derviši.
Njegova vakufnama je datirana na 1. februar - 3. mart 1462. godine. U tekiji se čuvao štap koga je, po predanju, zadnji bosanski did (starješina Bosanske crkve) predao mevlevijskom ili kadirijskom šejhu iz pratnje sultan Fatiha a po njegovom dolasku u Bosnu 1463. godine.
"U Isa-begovoj zaviji se štap koji simboliše duhovno starješinstvo i samostalnost Bosne čuvao do 1924. godine kada je umro posljednji mevlevijski šejh ove tekije, šejh Ruhi efendija i kada je štap nestao", kaže Halilagić.
Tekiju su porušile 18. augusta 1958. godine tadašnje komunističke vlasti radi regulacije korita rijeke Miljacke.
Čuveni putopisac iz osmanskog perioda Evlija Čelebija došavši u Sarajevo 1661. godine sa ushićenjem govori o njegovim tekijama.
"U Sarajevu ima 47 derviških tekija. Mevlevijska tekija nalazi se na obali Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašća. To je vakuf - tekija reda Dželaluddina Rumije. Ima dvoranu za obrede derviša (semahana), sobu za razgovor (mejdan) i 70-80 prostranih derviških ćelija s galerijom, gdje derviši sviraju (mutreban), s kuhinjom (imaret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njezinih svirača (najzen-baši) kaligraf derviš Mustafa ima prekrasan rukopis. Tu su još tekije Šejh Mustafina, Abdulkadira Gilanije, halvetijska tekija i tekija Bistrigi Ibrahim efendije…- zapisao je Čelebija.
Jedan od čuvenih šejhova Isa-begove tekije je Tevekkuli-dede koji je živio u drugoj polovini XVII vijeka. Tevekuli-dede je na ovaj položaj došao nakon smrti šejha tekije Atik-dedea – navodi Halilagić.
Dr. Safvet-beg Bašagić na osnovu jedne pjesme na perziskom jeziku koju je spjevao šejh Tevekkuli-dede ocjenjuje ga kao odličnog pjesnika. Niz godina predavao je Mesneviju, a umro je u Sarajevu i pokopan u dvorištu Careve džamije.
U tekiji je, podsjeća Halilagić, 17. decembra svake godine održavan Šebi arus (sjećanje na dan preseljenja na ahiret Mevlana Dželaluddina Rumije, osnivača mevlevijskog tarikata), koji je uz mevlud najstarija tradicionalna svečanost muslimana u Bosni i Hercegovini, i u Sarajevu. I danas se obilježava kao akademija na isti datum.
Sead Halilagić je rođen 1956. godine u Sarajevu. Tu je završio osnovnu i srednju školu, te Elektrotehnički fakultet, a na Univerzitetu u Kairu završio je arapski jezik. Radio je u Istraživačko-razvojnom centru za energetiku Energoinvesta (IRCE-u). U kaderijski tarikat stupio je 1984. godine pred šejhom hadži Fejzullahom ef. Hadžibajrićem. Od 27. maja 2010. godine obavlja dužnost šejha Hadži Sinanove tekije.
