Jeremy Bowen, reporter BBC-a izvještavao je o agresiji na Bosnu i Hercegovinu od početka sukoba do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sada je politička klima u BiH veoma slična onoj sa početka 90-ih godina, a nad zemljom se ponovo nadvila mogućnost ponovnog izbijanja ratnih sukoba.
Stoga je Bowen odlučio ponovo doći u BiH i kroz priče običnih ljudi koji su u prošlom ratu izgubili mnogo, prije svega članove porodice, upozoriti sve na ludost koja se zove rat.
Jelena, bosanska Srpkinja, ne može zaboraviti sahranu svoga brata Zorana Kušmića iz 1994. godine. on je stradao u sukobu sa snagama bosanskih Muslimana, piše BBC.
Skoro 30 godina kasnije taj užas je još uvijek prati.
Pucalo se na sve strane, dešavalo se svašta. bilo je normalno da čuješ da je neko silovan, neko zarobljen. Čula sam da se vojska e ponaša lijepo prema zarobljenicima, ne ponašaju se lijepo ni prema kome, a prema ženama pogotovo, mladim ženama.
Imali ste uz sebe ručnu bombu. Zašto ste je nosili?
Bojala sam se da ne dođe do nekog proboja nekih linija, da ne dođe neka vojska da pravi probleme meni i mojoj djeci, bila sam spremna da nas ubijem. Bilo je jako ružno, jako ružno.
Bilo je to tako ružno da poželiš da umreš, ja sam poželjela da umrem, požejela sam to i na dan sahrane, jednostavno život više nije isti nikome od nas.
Narodi koji su godinama živjeli jedni pored drugih uvučeni su u gorku borbu koja je trajala gotovo četiri godine. Bosanski Srbi su opkolili gavni grad Sarajevo te su gađali civile u pokušaju da unište muslimansku vladu, piše BBC.
Jedna srpska granata prošla je kroz krov kuće porodice Šeta. Popravak kuće bio je lakši od sjećanja na ono što se dogodilo tog dana.
Nema ništa gore ja mislim za jednu osobu, za jednog roditelja nego kad mu dijete umre na rukama, priča kroz suze Senadin Šeta.
Granata VBR-a je pogodila direktno u krov iznad naših glava gdje smo sjedili i u momentu… slike su zaista bile…grozne. Osjetila sam nešto toplo na svojim rukama, kad sam pogledala vidjela sam krv koja se slivaa niz moje ruke. Mislila sam da sam ja pogođena, da je ona ok, opisuje kroz plač Sahiba Šeta dan kada je izgubila kćerku Almedinu koja je imala samo dvije i po godine.
Nakon takvog, groznog događaja, kako nastaviti sa životom?
Prkos i inat, odgovora Senadin.
Čovjek ide naprijed, ono što nam se desilo nas dvoje nikada nećemo zaboraviti. Borimo se sada za ovu dvojicu naših sinova kojima želimo osigurati bolju budućnost, ali ovdje za omladinu budućnosti nema, rekao je Senadin.
Da li ste zapanjeni, znam da ja jesem, da se uopšte govori o mogućnosti novog rata u Bosni 30 godina nakon zadnjeg sukoba?
Gdje ima dima, ima i vatre kaže Senadin.
Ono što nas trenutno pogađa i čega nas je strah je da naša djeca i sva druga djeca dožive sudbinu naše kćerke i svih drugih, djece, ljudi, djevojaka koje su silovane, ubijane ponovo nakon 30 godina. kaže Sahiba.
Pedeset do šezdeset hiljada ljudi napusti BiH svake godine, kažu da su uslovi za život bolji u drugim zemljama, dok mržnja i podjele još uvijek traju ovdje.
Mirovni ugovor je zamrznuo konflikt, nije ga riješio, obični ljudi, mislim iskreno, govore o pomirenju. No, političarima odgovara da se još uvijek vode stare bitke, za sada samo riječima, kaže Bowen.
Da li stvari koje političari govore ponovo otvaraju stare rane?
Nikom nije svejedno kad se priča o tome, nikome ko je normalan nije svejedno i niko ko je normalan, po meni, ne želi rat. Ne osjećam mržnu, ni prema kome i ne želim da mrzim, želim da volim, kaže Jelena.
