Volim Tuzlu! Ustvari, navijam za Tuzlanke i Tuzlake. Volim, velim najiskrenije, antifašiste iz tog posoljenog grada, te s tim u skladu svakodnevno iskazujem poštovanje nepokvarljivo finom i čestitom svijetu kojeg, značajnim brojem i doživljenim iskustvima, lično i personalno poznajem.
Da se razumijemo, na dunjaluku ovom postoji samo jedno naseljeno mjesto gdje bih - umjesto ove sarajevske kotline- pouzdano mogao (pre)živjeti. To je, ne pitajte dvaput, Grad Tuzla!
Tri je cigara duhana vožnje otkuće, a dovoljno daleko od nacionalističkog jada i čemera u koji je kriminalna SDA, uz pomoć lokalnih ljevičarskih izdajnika, s decenijama pretvorila sarajevske uspomene, naše ulice, naše mahale, poznata naselja, na potezu od Bentbaše od Vrela Bosne... Kažem, logičan izbor nije London, niti Njujork. Nije razumna furka predeverati premalo vremena koliko je preostalo ni u dalekoj Moskvi, Beču, a kamoli multikontinentalnom Istanbulu. Tuzla je, ponavljam, poželjna adresa za eventualni život poslije Sarajeva!
Ne vjerujem nikako u vječite lidere. Ne vjerujem u nepogrešive političare. Ne vjerujem u najpametnije. Ne vjerujem u nezamjenjive. Na kraju krajeva, ne vjerujem niti u dvodecenijskog tuzlanskog šefa parade Jasmina Imamovića, jednako kao što ne vjerujem u trodecenijsku (sve)vlast familije Iztebegović.
Međutim, duboko vjerujem da nakon današnje podrške Stranke demokratske akcije privatnom kandidatu Željka Komšića za gradonačelnika Tuzle svakom normalnom insanu stvari postaju uvjerljivije. Dotični kandidat je, da se ne lažemo, u lukavoj podvali najmanje sporan. Koliko znam, radi se o čestitom, časnom, poštenom čovjeku. Za razliku valjda od licemjera i ucijenjenog ublehaša iz nebodera, koji je iz jadnih dnevnopolitičkih motiva, te naslaganih finansijskih dugova prema Bakiru Izetbegoviću, šupački strovalio nedužnog „pedra“ u predizborni kreč.
Posebno bi se „kolce“ ovdje moglo zaigrati oko hinjski odigrane prevare Naše stranke ( pod komandom prevrtljivog Predraga Kojovića), odakle su također najavili petokolonaški obračun sa jedinim koliko-toliko prepoznatljivim lokalnim zvaničnikom iz lagera prilično devastiranog SDP-a.
Uglavnom, združeni i koordinirani desant DF-a i NS-a na Tuzlu konačni je pokušaj uništenja ljevice, nešto poput poznate „Operacije Konjićev skok“. Zato se, uostalom, SDA nonšalantno preselila na tribine. Lupeži, naime, znaju da pored ovakve građanske opcije desnica nikada neće biti ugrožena.
Nije idealan, predugo vlada, ali je na rasploživom meniju kandidata ubjedljivo najpouzdaniji izbor. Ne znam, nisam dovoljno informiran, ali vjerujem da će Imamović ipak na kraju pobijediti. Ne bi li Izetbegović, Komšić i Kojović, barem naredne četiri godine, odustali od svjesnih namjera da antifašističku Tuzlu predaju u ruke nacionalistima.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
