Neka mi ne zamjere rijetki časni pojedinci, ali javna preduzeća, tojest državne kompanije, odavno predstavljaju ustajale brloge neradničkih uhljeba, gdje privilegije obezbjeđuju odabrani pripadnici vladajućeg političkog kartela, podrepaši stranačkih velikodostojnika regrutirani iz porodično-rodijačkih lagera. Po svim tim telekomima, poštama, željeznicama, autocestama, elektroprivredama, aerodromima i sličnim poslovno orijentiranim aeroodronima iz oblasti državnog vlasništva, pozapošljavao se ovdašnji polusvijet, koji je na specifične načine povezan sa rukovodećim strukturama sumorne bosanskohercegovačke stvarnosti.
Međunarodni monetarni fond (MMF) prošle je godine objavio kako se od početka 2005. godine broj zaposlenih u takozvanim javnim preduzećima bjesomučno povećavao. Prosječne plate tamo su za pedesetak procenata izdašnije nego u privatnim firmama, a preko državnih privrednih mastodonata egzistenciju je osiguralo više od osamdeset hiljada stranačkih udarnika. Po našteljenom uhljebljivanju evropski smo šampioni, tako barem tvrdi uvijek dobro informirani MMF. Uglavnom, lagan pos'o, a parali! Važni su sigurni glasači. I da je lični dohodak redovna kategorija.
Ovih dana stranačka rukovodstva „Elekroprivrede BiH“ i „BH Pošte“ skandalozno su isplatila regrese vlastitim zaposlenicima. Sve je, kažu, provedeno po zakonu, da se ne uvrijedi prepošteni Nedžad Branković. Pare im pripadaju i zato se naročito ne sekiraju zbog kolektivnog gađenja koje je regresiranje kroz gusto granje izazvalo unutar bh. javnosti.
Jebe se njima za koronsku krizu, ne tangiraju ih redovi pred biroima za nezaposlene, nemaju civilizacijsku empatiju za sitnu buraniju iz čijih džepova namiruju vlastite guzice. „EP BiH“ i „BH Pošta“ zlatne su koke za odabrane frljoke. Jedna je takva „elekrotprivrednjakinja“- govore mi jučer konsternirani ljudi- nedavno izjavila da „ rudare treba skinuti sa grbače njenog preduzeća jer se neprestano i bez razloga bune“. Nakon što je ispljunula užasavajuću uvredu, gospoja iz SDA-ovskog strujnog kola najnormalnije je razgulila na more, da zalije cvijeće i podšiša lavandu na balkonu trudbenički osvojenog apartmana.
Nije, dakle, ovdje problem nastao zbog isplaćene svote iz regresne kvote. Povraćanje izaziva činjenica da se ni za vrijeme neviđene ekonomske krize SDA-ovska menadžerska bagra ne odriče nazor stečenih privilegija. Koje stranačkim trutovima finansijski dodatno obogaćuje ionako luksuzan život i privatni komfor. Narod zna da kaže, dabogda im ne trebalo.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
