Prošlo je šest godina od smrti Sulejmana Tihića. Nekadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine te predsjednika Stranke demokratske akcije. kojeg je na lidersku poziciju lično ustoličio Alija Izetbegović, nesumnjivo se sjećamo sa pozitivnim emocijama. Mada je za objektivnu ocjenu Tihićeve političke ostavštine realno prohujalo premalo vremena, ovih dvije hiljade i kusur dana otkako ga nema ponudilo je sasvim dovoljno argumenata za pouzdan zaključak kako je tokom njegovog vakta SDA bila bolje preduzeće.
Dolaskom potkapacitiranog Bakira Izetbegovića na stranačko prijestolje SDA-ova diližansa nezadrživo je zahajcala nizbrdo. Srećom, više niko razuman ne vjeruje kako je moralno-političko propadanje profanisane organizacije uopće moguće zaustaviti sa mudrošću zaslužnih sjecikesa iz aktuelnog rukovodstva. Kako rekosmo, najveći krivac za sadašnje stanje kroz gusto granje unutar (ali i okolokole) SDA jeste tamošnji nat(m)ureni stranački predsjednik.
Usuđujem se kazati da je Tihić bio iskreni demokrata, čovjek koji je duboko vjerovao kako je jedina šansa za Bosnu i Hercegovinu dosljedna izgradnja raspoloživih državnih institucija. Osim toga, nastojao je SDA približiti „građanštini“ i osloboditi je naslaganog nacionalističkog tereta. To je, istina, radio uz polovičan uspjeh, nerijetko izložen najbrutalnijim napadima sa klevetničkih položaja „čuvara revolucije“ stacioniranim u vrhuški Islamske zajednice pod komandom Mustafe Cerića, kao i unutar stranačkih organa odakle su redovno sijevale otrovne munje prema „ćafirskom“ predsjedniku...
Tokom trinaest godina visoke poliike Tihić je uglavnom pobjeđivao svoje protivnike. I kod kuće i na strani. Aktuelni Izetbegović bio mu je redovna mušterijica. Ništa bolje nije prolazio niti nekada svemoćni Hasan Čengić. Ali, bilo pa prošlo, neće se ponoviti...
U finišu ovog kratkog sjećanja na političara sa kojim se često nismo slagali važno je konstatirati da se Tihić glasno borio protiv kriminala i kapilarne korupcije. Doduše, nedovoljno uspješno kao što je vjerovatno želio, ali barem su njegove namjere bila časne. Nikada ga, naime, niste mogli čuti da okolo hinjski brani i licemjerno amnestira lopove, za razliku od tragikomičnog nasljednika na čelu najveće bošnjačke stranke. Jednako tako pojma nismo imali šta konkretno rade i čime se zapravo bave članovi Tihićeve najbliže familije. Gluhobilo, ni nalik Izetbegovićima...
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
