Na strogom početku mandata aktuelnog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović preventivno je upozorio narod da zna kako će ministrovanje Bisere Turković obilježiti neprimjereni gafovi i međunarodni skandali. Poput likova iz balkanoidnog rijalitija „Zadruga“ (ili to, ipak, bijaše na konkurentskoj „Farmi“), Turkovićka se svojski potrudila da ne iznevjeri šefovo povjerenje te iznova potvrdi njegovu istančanu šuhu za nadolazeće zicere u režiji notorne ministrice vanjskih poslova BiH.
„Bisera već dugo ne živi ovdje i nema adekvatan osjećaj za bosanskohercegovačku stvarnost“, unaprijed je Izetbegović nastojao sanirati posljedice koje će- konkretno je dokazano i višestruko ustanovljeno- nesumnjivo uslijediti. Po običaju, kadrovska avantura „čuvara očeve fotelje“ pokazala se znatno tragičnijom nego se odgovoran insan mogao i nadati. Turkovićka je, da skratimo, totalni promašaj!
Do balčaka ukorijenjenjena u takozvanu „mladomuslimansku halku“, formiranu tokom ratnih godina oko kabineta, lika i (ne)djela Alije Izetbegovića početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nekadašnja se novinarska pripravnica sa lokalne stranačke televizije vinula putem nezasluženih diplomatskih visina. Službujući u ime oca, sina i SDA po ambasadorskim destinacijama od Zagreba, Beča, Budimpešte, sve tamo do daleke Dohe ( gdje se navodno nepristojno slizala sa terorističkom rajom iz „Muslimanske braće“) , Turkovićka je stekla i respektabilan imetak, zbog čega je unutar aktuelnog saziva državne vlade, a valjda i šire, zaradila titulu nekrunisane kraljice sevd..., ovaj, nekretnina.
Da je šejtan odavno odnio šalu, Turkovićka će potvrditi nepristojnim situiranjem vlastite djece, familije, kažu i pripadajuće tazbine, na državne jasle. Neka, mašala! Bolje je da se ima, nego da se nema.
Zejebi u kontinuitetu Turkovićkina su specijalnost. Sjetimo se samo njenih javnih provala tokom afere uskraćivanja slobode kretanja bh. državljanima preko teritorije Republike Hrvvatske, recentnog ignoriranja izgradnje smrtonosnog odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, trudbeničkog djelovanja na diplomatskoj izolaciji nesretne države, pa sve do tragikomičnih kretenluka sa doniranim respiratorima i medicinskom opremom u neugodno doba korone.
Kakva je da je, ali Bosna i Hercegovina realno ne zaslužuje dotičnu ministricu vanjskih poslova. Izetbegović je, doduše, na vrijeme upozoravao i jadikovao. Džaba je, nismo ga slušali. Kao što je on poslušao naredbu vlastite supruge. Koja je snagom potrebnih argumenata od Turkovićke stvorila ministricu.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
