Valentina: "Suočila sam se s prošlošću kada sam kročila nogom u autobus"
"Zašto bi se drndala u starom, smrdljivom busu sedam sati do Sarajeva ili četiri sata do Mostara kada je ove sedmice Barcelona na akciji i za 30 eura mogu doletjeti do nje u sat vremena? Svi znaju da Barca dobije puno više lajkova na Instagramu”, kaže cura u rozom kaputu iz Zare dok ispija svoju kafu na splitskoj plaži Bačvice već tri sata.
Na žalost, cura je u pravu po pitanju prometne povezanosti. “ Da, znam da ima aviona koji lete iz Splita za Sarajevo, ali te karte koštaju stotinjak eura. ”
U pravu je i što se tiče buseva. “ Suočila sam se s prošlošću onog trenutka kad sam kročila nogom u autobus. Ipak, ostatak putovanja je prošao u potpuno drugačijem tonu. Taj stari autobus vozio je veseljak koji je bio oduševljen time što ja po prvi put u životu idem u Čapljinu. Udijelio mi je toliko savjeta - o Čapljini, Hercegovini, Bosni, odabiru pravog jastuka za spavanje i pečenim kokošima - da niti jedan nisam zapamtila. Ali savršeno me pripremio za ono što me u Čapljini i Mostaru dočekalo - nasmijani, prijateljski nastrojeni ljudi koji su jedva dočekali popričati sa mnom. Vlasnica hotela u kojem sam odsjela u Čapljini je hvalila videa koja smo ja i Azem snimali. Teta u trgovini je prepoznala moj naglasak i oduševljeno počela pričati o Splitu. U Mostaru sam popila kafu s vlasnikom apartmana koji mi je pričao o svojoj vodenoj kornjači i koi šaranima. “
Nije, naravno, na ovom izletu u BiH bilo sve "med i mlijeko". Naučila sam puno o tužnoj prošlosti i tužnim događajima. Ali imala sam osjećaj da su svi ljudi koje sam upoznala bili jako sretni što sam tu.
Priznajem, eto, na kraju - cura s početka priče sam ja. I iako ću i dalje pratiti cijene letova niskobudžetnih aviokompanija, ni u jednoj zemlji na svijetu nisam se osjećala toliko dobrodošlo kao u Bosni i Hercegovini.
Azem: "Jesi li ti ovaj LGBT Azem?"
Da budem iskren, o Splitu nisam znao mnogo prije nego što sam posjetio Valentinu. Znao sam za splitsku rap scenu i neke izvođače koji su dobacili preko hrvatske granice. U jednoj od pjesama, Splićanin koji je poznat kao Vojko V. repa upravo o životu u ovom gradu.
Tako sam potkovan Vojkovim pjesmama krenuo put Splita. Prvi i jedini problem koji sam imao bio je prelazak granice, kada sam morao dokazivati da ne predstavljam opasnost za Republiku Hrvatsku, koliko novca imam i gdje odsjedam. Čak ni novinarska akreditacija nije bila dovoljna da graničar povjeruje da imam iskrene novinarske namjere u Splitu pa je moju priču odlučio provjeriti putem Googlea, nakon čega je uslijedilo pitanje: "Jesi li ti ovaj LGBT Azem?"
U tom momentu u glavi mi je zapjevao Vojko V: "Jel' moguće da neko me sabotira, cili život moj protiv mene lobira?"
Iduće jutro sam krenuo u istraživanje Splita i tu je sve ono što se dogodilo noć prije već bilo nebitno. Prije nego sam došao, Valentina mi je rekla da su Splićani lijeni i da sve vole polako. Ispijanje kafe/kave je višesatni ritual kao i kod nas pa smo tako i počeli dan.
Ako bi me neko pitao po čemu ću pamtiti Split, rekao bih da su to ljudi. Mladi, ambiciozni, drugačiji, spremni da riskiraju za sebe i svoje ideale. Upravo takve ljude sam upoznao i upravo njih sam povezao sa svojim prijateljima u Sarajevu. Dok mnogi govore o odlasku, oni o(p)staju tu gdje jesu.
Uspijevaju raditi i živjeti, uprkos lošim političkim i ekonomskim prilikama. Imaju iste probleme kao moji prijatelji i ja, slušamo istu ili sličnu muziku, jedemo sličnu hranu, razgovaramo na istom jeziku, kupujemo u istim marketima i pijemo istu pivu.
Odrasli smo uz nacionalističke parole na zidovima, uz graffite koji veličaju presuđene ratne zločince, prekriženu ćirilicu i uz kolektivnu ratnu traumu. Koliko god mladi bili, nemoguće je ne dotaći se teme rata u razgovorima. Jedna stvar me posebno dojmila: mladi ljudi koje sam upoznao o ratu i zločincima pričaju u srednjem rodu. "Ono je našlo nekoga istjerivati iz kuće" je samo jedan od primjera.
U Splitu sam upoznao i najveće opskuraše do sada. Članovi umjetničke udruge "Kvart" djeluju u naselju Trstenik koje su u potpunosti izmijenili. Nije toliko važno ono što su ostavili u javnom prostoru, važnije je to što su ljude u ovom naselju navikli na umjetnost. Na njihove izložbe i performanse dolaze svi: obrazovani i neobrazovani, mladi i stari, djeca i svi slojevi društva koje ne bismo mogli zamisliti na umjetničkom događaju. A otkud oni tu – pa jer su navikli!
Iako turizam cvate, u ovom gradu mnogi mladi rade na crno ili su prijavljeni na minimalac, ako su uopće ostali u Hrvatskoj. Turizam, koliko god novca donosio, donio je i mnoge probleme lokalnom stanovništvu. Cijene svega su porasle dok su plate ostale iste, pa su mnogi od sadržaja koje Split nudi lakalnom stanovništvu postali nedostupni.
Boraveći u Splitu shvatio sam nekoliko stvari. Ulazak Bosne i Hercegovine u EU samo bi još više ubrzao proces odlaska, jer tada bi mogućnost da odu - imali svi. U isto vrijeme, na granicama ne bih morao dokazivati da ne predstavljam prijetnju nikome.
Ono u što sam se definitivno uvjerio je da smo svi sličniji nego što mislimo. Zgrožavaju me komentari na društvenim mrežama u kojima se svi trude dokazati da nisu Balkanci, ovi ili oni, i u kojima izlistavaju razlike. Ljudi nam odoše, oni koji ostaju jedva preživljavaju, jedemo istu hranu, govorimo isti jezik, slušamo istu muziku, kupujemo u istom lancu marketa, u vlade biramo nacionaliste, bolnice nam se raspadaju... i samo nastavi niz. Koje 'ba razlike?
Split sam napustio pjevajući Vojka: "Čini mi se da neko me sabotira. Možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni."
A možda mi sami sebe, dodao bih.