Haris Pašović jedan je od najznačajnih sarajevskih umjetnika, a posebnu ulogu imao je, da tako kažemo, širenju kulture tokom opsade Sarajeva.
Pašović je tokom opsade glavnog grada organizirao prvi Sarajevo Film Festival, organizirao koncerte, izložbe…
Naš poziv ga je zatekao u Požarevcu gdje učestvuje na jednom festivalu. Za Raport je govorio o 6. aprilu.
Obilježava se 30 godina od početka opsade Sarajeva. Šta to vama znači?
6. april je tako značajan dan za Sarajevo i zbog toga što je to bio Dan oslobođenja 1945. i što je to dan kada je počela četverogodišnja opsada Sarajeva 1992. Kao praznik Sarajeva, to mi je najdraži praznik; kao dan sjećanja na opsadu, to mi je najtužniji dan. Posmatrano sa distance, mi govorimo o dva rata koja su odnijela užasno veliki broj života, zbog kojih su ljudi masovno pretrpjeli fizička i psihička ranjavanja, a mnogi su izgubili svoju imovinu, dom, morali da odu u druge gradove da žive. Zbog toga bi 6. april u Sarajevu morao biti dan kada govorimo o miru. Život je kratak i ljudi imaju pravo da taj jedan jedini život koji imaju prožive u miru i da budu slobodni. Zadatak svih nas koji smo preživjeli je da gradimo mir i da omogućimo mladim generacijama da budu sretne.
Dino Mustafić je na nekom skupu izjavio podatak da je tokom opsade 500.000 ljudi pogledalo neko kulturno dešavanje, izložbu ili koncert. Isti izvor kaže da su u Sarajevu realizirana 3102 umjetnična djela, 48 koncerata i više od 170 izložbi, u pozorištima 182 premijere… Zvuči nevjerovatno. Kako?
Nije vođena nikakva evidencija, tako da su podaci nepouzdani. Meni su posebno čudni oni podaci koji su navodno precizni. Mi smo imali samo jedan, donekle konkretan indikator, kad je bio prvi Sarajevo Film Festival. Dijelili smo besplatne karte da bismo ograničili ulaz, pa samo tako mogli izračunati, zajedno sa brojem projekcija, koje su uvijek bile pune, i kapacitetom sala, da smo imali oko 20.000 posjeta tokom 10 dana.
Činjenica jeste da su kulturni programi bili posjećeni i da ih je bilo puno. Gradimir Gojer je u Kamernim teatru 55 organizovao svaki dan po nekoliko programa; mi smo u MESS-u imali programe i predstave u Narodnom pozorištu i Pozorištu mladih i i jednu izložbu u bomardovanom Olimpijskom muzeju. Bilo je i nekih programa na drugim lokacijama. Kad se sagleda ta aktivnost govorimo sigurno o hiljadama programa tokom 4 godine i ako je na svakom bilo u prosjeku 100 gledalaca, onda dolazimo do broja nekoliko stotina hiljada. Nisu svi išli na kulturne događaje. Bilo je jedno jezgro publike - ono nije bilo malo - koja je dolazila na više kulturnih događaja. Duga je bila opsada, nije bilo televizije jer najčešće nije bilo struje; nije bilo interneta, nije bilo velikih sportskih događaja, i kulturni programi su bili jedini društveni sadržaj.
Imam osjećaj da su ljudi u to nevrijeme nekako više pratili kulturu i više shvatali koliko im je ona potrebna?
To je tačno – kultura je bila više važna većini ljudi nego danas. Što se tiče političara, oni nisu obraćali nikakvu pažnju na kulturu tada. Danas politika izdvaja za kulturu minimalna sredstva, tada nije nikakva. Danas je kultura i društveno i politički marginalizovana. Paradoksalno, naše društvo i tadašnja vlast su pokazali viši civilizacijski stepen nego danas.
Kao umjetnik u to vrijeme bili ste jedna od ključnih ličnosti. Vodili ste MESS i dovodili svjetske umjetnike, pokrećeš SFF… Kako, zašto i kako to čovjeku pada napamet u takva vremena? I zašto uopće tad vjerujete da će neko doći, posebno neko iz krajeva gdje se ne sklanjaju od snajpera kad krenu ujutro po hljeb i mlijeko?
Zapravo, mlijeka nije bilo (smijeh). Ponekad, vrlo rijetko je bilo malo mlijeka u prahu. Ali pitanje je bilo o potrebi za kulturom tokom rata. Tu potrebu su zajedno otkrili umjetnici i publika u Sarajevu. Već samim početkom opsade, Suada Kapić je bila napravila veliku umjetničku instalaciju „Bomba od želea“; uslijedile su predstave Sartra i Kamernog, i izložba „Svjedoci postojanja,“ koju je sa sarajevskim likovnim umjetnicima napravio Miro Purivatra.
Meni je možda jedno od najdramatičnijih umjetničkih djela bilo „Biciklista“ skulptora Enesa Sivca. On i njegovi prijatelji su u tu skulpturu od žice postavili na sajle iznad Miljacke jedne noći. Ujutro, dok su ljudi pretrčavali most „Čobanija“ mogli su na trenutak, krajičkom oka, da vide Sivčevog Biciklistu kao „vozi“ kroz vazduh. To je jedno od najuzbudljivijih umjetničkih djela koje sam ikad vidio u životu. Ja sam znao od rane mladosti da su umjetnici u Španskom građanskom ratu, zatim u Varšavskom getu i tokom opsade Lenjingrada također stvarali i moji su idoli u mladosti bili pisici Hemingvej i Orvel; pjesnikinja Ana Ahmatova i jevrejski umjetnici u Varšavkom getu.
Nikad nisam ni slutio da ću ja jednom biti umjetnik koji iz mirnog Amsterdama dolazi u opsjednuto Sarajevo.
Zašto su ljudi tad riskirali svoje živote da bi pogledali neku pozorišnu predstavu? Ili zašto su uopće glumci riskirali svoje? Je li to ustvari riskiranje života za nešto što ga ustvari spašava, ili bar spašava zdrav razum, možda njegov privid?
U ratu se pokazalo da je umjetnost primarna ljudska potreba. To je predmet za antropološko istraživanje. Ljudi imaju potrebu za smislom. Umjetnost artikulište taj smisao u vremenu nihilizma. U vremenu razaranja, umjetnost kreira. Kreacija je uvijek poziv na mir. Umjetnost visoko vrednuje ljudski život, a rat ljude ponižava i eliminiše.
U čemu nam je prošlo ovih 30 godina, imate li osjećaj da smo još uvijek, iako oslobođeni tenkova, granata i snajpera, pod nekom vrstom opsade?
Mi smo 26 godina, od kraja rata, pod opsadom nekompetentne domaće politike. 26 godina poslije Drugog svjetskog rata, Nijemci nisu bili više neprijatelji u Jugoslaviji, nego dragi gosti, a Jugoslaveni su često odlazili u Njemačku da rade. Uprkos bratoubilačkom ratu koji je trajao do 1945., ogromna većina građana Jugoslavije svih nacionalnosti i različitih religija su živjeli u miru i najvećem prosperitetu u istoriji Balkana. Današnje politike su biznisi koji održavaju stanje polu-mira i stalne prijetnje ratom.
To je za njih izvor ogromnih zarada. Običan svijet se predao i pušta da im ove politike oduzimaju slobodu i ekonomski napredak. Običan svijet je izgubio snagu, neki su odustali, neki su prihvatili korupciju kao način života, neki su pali u depresiju ili su se razboljeli na neki drugi način. Velika većina ljudi je prepustila svoj život u ruke političara. Da li neka mlada politička generacija promijeniti sve iz temelja i graditi mir sa komšijama?
Dok mi ovo pišemo, ne tako daleko od nas dešava se neki drugi, novi rat. Mnogo sličan onom koji je zadesio nas. Možemo li reći da svijet nije ništa naučio nakon horora u BiH, kao što nije bio naučio ni nakon Drugog svjetskog rata?
Svijet trenutno vode snage koje profitiraju iz ratova. To je splet politika, biznisa, i, jednako bitno, ambicija nerealizovanih generala. Onima koje ratove pokreću, ti su ratovi potrebni zbog enormnih zarada koje ostvaruju na taj način i zbog besmislene potvrde njihovih frustriranih ega. Cijena toga njihovog luksuza su životi običnih ljudi; razaranje gradova i uništavanje cijelih kultura.
Ipak, mi obični ljudi nismo bez ikakve snage. Pokazalo se na primjeru ratova u bivšoj Jugoslaviji, da život uvijek ima posljednju riječ.
