U čast rano preminulog frontmena grupe EKV Milana Mladenovića, 21. i 22. septembra Makarska će postati centar vrhunske muzičke zabave. TZ Makarska prvi put organizira festival "Modro i zeleno" na kojem će, među ostalima, nastupiti i poznate rock legende- Partibrejkers.
Prvog dana festivala koji će se održati u parku fra Jure Radića publici će se predstaviti (dosadašnji) dobitnici Nagrade Milan Mladenović - Artan Lili i Dina Jashari, kao i makarski bendovi Rezerve i Pardon. Drugi dan festivala rezerviran je za mlade izvođače, a nastupit će Hiljson Mandela, Djeca!, Ki Klop te Vojko V.
Milan Mladenović dodijelit će se 21. septembra u Malakološkom muzeju u Makarskoj, a dodjeli će prisustvovati i Maja Maričić, Milanova dugogodišnja partnerica i predsjednica UO Zadužbine Milana Mladenovića.
"Od svih gradova u kojima je živio, mislim da je u Makarskoj, rodnom gradu majke Danice, Milan bio najviše svoj. S njim sam prvi put došla ovdje 1989. i vidjela sam koliko mu je Makarska značila. Zadnjih pet godina vodim Zadužbinu Milana Mladenovića jer to je moj dug prema Milanu i znam da to niko bolje i predanije ne može činiti od mene.
Koliko je bilo zahtjevno živjeti s čovjekom koji je bio slavan i popularan širom Jugoslavije?
"Uopće nije bilo zahtjevno, bilo je uživanje jer smo se nas dvoje savršeno uklopili i razumjeli od prvog trenutka. Kad smo se upoznali u jesen 1987. Milan je tada već bio zvijezda, a ja sam, prije nego što smo započeli vezu, bila oprezna i puna predrasuda. Međutim, on je od prvog dana bio neposredan, iskren i posvećen, a prema meni se odnosio ravnopravno, bez obzira na veliku razliku u godinama i svoju popularnost koja mu je čak i smetala. Među nama je postojalo veliko povjerenje. On je bio čovjek koji je čvrsto stajao na svojim nogama, samopouzdan, ali lišen ega. Bio je perfekcionist i muzika mu je bila život. Dan bi započinjao uz kavu i gitaru, a pripremao se i za probu s bendom. Koliko god je u poslu bio zahtjevan tražeći maksimum od svojih suradnika, toliko je u privatnom životu bio blag i nježan. Imali smo naš mali svijet koji nam je bio utočište od svih problema kojima smo bili okruženi.
Koliko je rat utjecao na vaš život?
"Milana je to kidalo. Rat i briga za bližnje su od prvog dana bili sastavni dio naše svakodnevnice. Njegovi odavde su branili svoj kućni prag zbog rata u Dubrovniku, moja najuža familija je bila izložena strahotama u Sarajevu. Sudjelovao je na antiratnim protestima i svirao u Sarajevu, Beogradu, Pragu i Berlinu na koncertima za mir. U Srbiji nije bilo rata, ali se događao opći moralni sunovrat i raspad sistema na svim nivoima. Bend je imao sve manje mogućnosti za koncerte, u jednom momentu su to bile samo grupne svirke, a na kraju su Milan i Magi nastupali unplugged po prostorima u kojima ranije nikada ne bi svirali. Sve je to njemu, emotivnom kakav je bio, jako teško padalo. Također, ogroman napor je ulagao da bend u kojem su postojali ozbiljni međuljudski i drugi problemi učini funkcionalnim. Meni se 1992. ukazala prilika da studij povijesti umjetnosti nastavim na Sorbonni i diplomiram u roku od dve godine, umjesto u narednih 5-6 koliko bi me čekalo u Beogradu. Moj odlazak nije doveo u pitanje našu vezu, našli smo način da budemo što manje razdvojeni.
Milan je za to vrijeme počeo da uči svirati trubu i odlučio polagati vozački pa smo se šalili da je i on profitirao od mog odlaska u Pariz. U zimu 1993/94. smo otišli u Brazil kod njegovog prijatelja Mitra Subotića-Sube, klasičnog glazbenika i pionira elektronske muzike u Jugoslaviji. Tamo su snimili zajednički album Angel‘s breath, koji je zapravo bio rezultat suradnje započete još sredinom osamdesetih. To je trebao biti početak nove faze u Milanovoj karijeri, van granica naših prostora.
Bilo je mnogo medijskih špekulacija oko Milanove smrti, kako ste se s tim nosili?
"Tabloidni mediji i autori nekih knjiga koji Milana nisu poznavali ili su ga poznavali veoma površno su Milana nepravedno poistovjetili s problemima nekih članova benda, a to nije bila njegova priča i njegov život. Mene jako pogađa kada čitam u koji se kontekst Milan stavlja jer to jednostavno nije istina i nije to zaslužio.
Dok je boravio u Parizu, u maju i junu 1994, tužio se povremeno na žgaravicu. Mislili smo da je gastritis i nikome, pa ni doktorima, nije padalo na pamet da bi taj simptom ukazivao na neki ozbiljniji problem. Otišli smo poslije na turneju, pa na more, a prije posljednjeg koncerta u Budvi je požutio. Sutradan su u Beogradu na kontroli rekli da je žutica, pustili ga kući i dali mu terapiju. Nakon dvije sedmice došli su nalazi i saznali smo da nije žutica. Suženje žučnih kanala bila je nova dijagnoza i morao je na operaciju. Doktori su tek za vrijeme operacije shvatili da je u pitanju terminalna faza tumora gušterače i da nema pomoći. Otišao je tačno mjesec dana nakon operacije.
Nakon što je Milan umro za mene su postojale dvije opcije - ili da me nema ili da iz korijena promijenim svoje okruženje i stvorim život u kojem me ništa neće podsjećati na njega, što je bilo veoma teško. Kad bih negdje čula EKV, izlazila bih van, nisam više mogla slušati ni muziku koja ima električne gitare i pjevanje. Tek otkako postoji Zadužbina sam smogla snage da se ponovo posvetim Milanu", rekla je Maja za Slobodnu Dalmaciju.
Zadužbina Milana Mladenovića priprema i monografiju o Milanovom životu, a modro i zeleno u Makarskoj više nisu samo boje za gledanje, već i za slušanje.
