Nasilni protesti u Kazahstanu nisu neko iznenađenje. Tamošnji je režim autoritaran ili - kako se voli reći - "srednjoazijska postsovjetska despocija", kakve imamo u svim ostalim tamošnjim državama - Uzbekistanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Turkmenistanu, piše Jutarnji.
Zemljom više od 30 godina vlada klan Nursultana Nazarbajeva, zadnjeg šefa tamošnje Komunističke partije, koji je nakon raspada SSSR-a, kao i u svim ostalim državama te regije, postao predsjednik neovisnog Kazahstana. On i njegovi ljudi drže ama baš sve poluge vlasti, financija i ekonomije u svojim rukama, a Kazahstan je jedna od najvećih zemalja "proizvođača" nafte i plina, ali kako to biva kad se previše sniva - većina stanovništva od tog bogatstva nema ništa, a u mnogim dijelovima zemlje naselja nemaju kanalizaciju ili grijanje ili sređene prometnice, bez obzira na to što dio stanovništva još uvijek živi nomadskim stočarskim životom.
Dakle, prosvjedni bunt nije neočekivan, premda se Kazahstanu, upravo zbog naftnog biznisa (a tamo buše i Rusi i Kinezi i Amerikanci i Britanci), žmiri na represiju, korupciju, nepotizam te nedostatak sloboda, ljudskih prava i demokracije te se ta zemlja bogata energentima (a ima i urana) između Rusije i Kine smatrala nekom vrstom tolerirane autoritarne stabilnosti. No, nepisano je pravilo da svim diktaturama kad-tad dođe kraj, pa se tako čini, bez obzira na to kako će bunt završiti - pobjedom, porazom ili stvaranjem nukleusa budućeg protesta - da se završava era Nursultana Nazarbajeva, ali počinje li protestima era (sličnih autoritarnih gabarita) Kasima Žomarta Tokajeva, vidjet ćemo - najvjerovatnije počinje.
No, pobuna u Kazahstanu, osim što je problem za tamošnju korumpiranu i klijentelističku političku elitu, velik je problem i za Rusiju i za ostale režime u neposrednom okruženju. Nakon što već mjesecima rastu napetosti oko Ukrajine, Rusija je dobila u svom dvorištu još jedan problem i novu glavobolju za Kremlj. Stoga nisu časili ni časka, već su odmah, na poziv Tokajeva, tamo poslali svoje elitne jedinice marinaca kao "mirovnu misiju", a zapravo kao jamce opstanka na vlasti Moskvi lojalnog Tokajeva.
Rusija se grozi novih "obojenih revolucija" i "majdana" u zemljama postsovjetske regije, jer joj se ionako sužava prostor djelovanja, a iz iskustva zna (Ukrajina, Gruzija,) da vlasti koje dolaze takvim putem uglavnom svoje poglede usmjeravaju na drugu stranu - k Zapadu.
Rusija si ne može dopustiti da joj se izmakne i Kazahstan. Na ruku joj ide činjenica da su svi srednjoazijski "satrapi", u strahu od domino-efekta, ponudili kazahstanskom režimu pomoć u slamanju pobune, koju već svi nazivaju - "agresijom organiziranom i uvezenom izvana", jer kako bi inače oduševljeni narod mogao ustati protiv voljene vlasti i obožavanih vođa. Eventualni uspjeh kazahstanskog bunta sigurno ne bi ostavio ravnodušnima nezadovoljnike u svim ostalim "stanovima" Srednje Azije.
U tome će barem prešutnu podršku dobiti i od Kine, kojoj također na granicama ne trebaju prodemokratski troublemakeri. Teško je predvidjeti u kojem će se smjeru razvijati pobuna, jer ovdje više nije riječ o protestima zbog povećanja cijene goriva, ali će režim u saradnji s Putinom i ostalima iz susjedstva sve učiniti da stvari stavi pod kontrolu, pa makar samo do sljedećeg, neminovnog ustanka.
