U prva dva mjeseca dijete je u normalnoj autističnoj fazi i ono nema doživljaj vanjskog svijeta. Tek u trećem mjesecu od rođenja beba kroz prvi smiješak majci pokazuje prvu reakciju na njenu prisutnost. Ipak, prvih šest mjeseci dijete sebe i majku doživljava kao jedinstvene i nedjeljive.
Nakon tih prvih mjeseci dijete malo bolje razumijeva koncept da je majka odvojena i da nisu jedno. Iza desetog mjeseca dijete počinje puzati, pomalo hodati i tada se može na kratko odvajati od majke, iako njezina preduga izbivanja mogu kod djeteta razviti osjećaj nesigurnosti.
Do druge godine dijete će sigurnije hodati, odlaziti od roditelja, vraćati se, istraživati i u tom periodu javit će se prvi strahovi od separacije koji se uspješno prebrode uz majku koja je uvijek tu kada primijeti djetetovu nesigurnost.
Nakon druge godine života djeca su u stanju internalizirati sliku majke i neko duže vrijeme boraviti bez nje, a da ne osjećaju strah da se ona neće vratiti.
U prve tri godine dijete kroz odnos s majkom zapravo kreira sliku svijeta koju zauvijek nosi u život. Ako je majka bila smirena, podržavajuća, prisutna, ako je često grlila dijete, razgovarala s njim, zadovoljavala njegove potrebe bez ideje da se dijete mora samo umiriti ili samo sebe regulirati, dijete će svijet doživjeti kao sigurno mjesto u kojem uvijek ima podrške za njega.
Rani razvoj i njegovu ulogu opisala je poznata austrijska psihijatrica Margaret Mahler. Ona je smatrala da su upravo prve tri godine djetetova života presudne za razvijanje kapaciteta za zdravu separaciju djeteta i stvaranje osjećaja individue. To su temelji na kojima se kasnije gradi zdrava osobnost.
Prilično je zato zastrašujući odgoj u kojem se dijete pušta da plače ili ne želi navikavati na majčin zagrljaj i nošenje.
Male bebe ne plaču samo zato što su gladne ili nepresvučene. Djeca plaču jer osjećaju razne oblike osjećaja s kojima se ne mogu sama nositi. Za njih je svijet zastrašujuće mjesto u kojem trebaju snažnu podršku. Dijete koje se ostavlja u suzama u jednom trenutku uistinu prestaje plakati jer shvata da za njega nema utjehe, ali to dijete je iz toga samo naučilo da je svijet nesigurno mjesto i da sam mora skrbiti o svojim stanjima. To nije zdrava separacija, niti zdravo odrastanje.
To je duboka rana koja trajno ostaje utisnuta u dječjoj psihi i kasnije modulira cijeli set naših ponašanja i uvjerenja.
Ulogu majke može zamijeniti i neki drugi primarni skrbnik za dijete, ali njegova prisutnost je od presudne važnosti za razvoj zdrave osobnosti. Zato, grlite i ljubite svoju djecu i budite za njih uvijek emocionalno dostupni.
Jedino tako ćete odgojiti hrabre, ljude sigurne u sebe u svijet oko sebe.
