Rusija ipak nije platila ono što je dužna platiti. Niti je vjerovatno da će to učiniti pod sadašnjim režimom sankcija i sve dok Evropa nastavlja financirati 'vojnu državu' Vladimira Putina kupnjom njihova plina, nafte i ugljena, ocjenjuje britanski The Telegraph. Kremlj je već sada dovoljno samouvjeren da ponovno otvori moskovsku berzu za transakcije obveznica. Ured za sankcije američkog ministarstva financija (OFAC) učinio je život lakšim ostavivši otvorenu mogućnost za otplatu državnog duga, zabrinut da bi u suprotnom moglo doći do udara na globalne finansije.
Neprekidni tok prihoda 'fosilnog' porijekla - po neuobičajeno niskim cijenama - dovoljan je za pokrivanje troškova kamata i otkupa vrijednosnica. Goldman Sachs čak smatra da će ruska centralna banka moći postupno ublažavati kontrolu kapitala. Također, rubalj nije kolabirao. Stabilizirao se nakon devalvacije od 40 posto, što je pad koji se može držati pod kontrolom za ekonomiju koja je polovično samodostatna i zatvorena. Pad je manji od pada valute u Turskoj tokom posljednjih mjeseci, što je uočio malo ko izvan stručnih krugova.
Radi se o neuspjehu zapadne politike sankcija. Uglancane polumjere nisu dovoljne da promijene računicu Kremlja ili da odvrate Putina od politike uništavanja civilnih ciljeva u Ukrajini. Istina je da Rusija mora prodavati sirovu naftu uz velike popuste, ali cjenovni jaz se već smanjuje kako se brodari uče navigirati i u političkim vodama i zaobilaziti grebene. Indija i neke druge zemlje natječu se da ispregovaraju zalihe cjenkajući se da postignu što bolju cifru, snižavajući time popust sa 28 na 20 dolara po barelu ove sedmice. Ako Evropa još uvijek kupuje rusku naftu, kako uvjeriti daleke države Azije da odustanu od toga?
Kremlj još uvijek zarađuje gotovo 100 dolara po barelu u usporedbi sa sadašnjim svjetskim cijenama (118 dolara), što je dvostruko više od prosjeka u posljednjih osam godina. Ruski tekući račun je uvredljivo dobrog zdravlja. Clemens Grafe iz Goldman Sachsa očekuje da će viškovi ove godine premašiti 200 milijardi dolara jer se uvoz robe široke potrošnje sa Zapada smanjuje.
Poučak Irana - prilagodba u par mjeseci
Rusija ima dovoljno iskoristivih deviza da se još dugo zadrži na površini. Zapadne sankcije protiv centralne banke nisu se pokazale kao ubojiti udarac, kako se isprva pretpostavljalo, kao ni izbacivanje nekih ruskih banaka iz SWIFT sistema globalnih plaćanja. Previše je tu namjernih izuzeća.
Duboka analiza učinka sankcija iz Goldman Sachsa, čini se, okončava sve zapadne nade vezano uz posljedica sankcija. Američka investicijska banka predviđa da će se ruska ekonomija ove godine smanjiti za 10 posto, što jest recesija, ali ne i ekonomski slom. Trend će zatim krenuti prema rastu od 2,4 posto iduće godine te 3,4 posto u 2024. godini, kako će se zemlja prilagođavati novonastalim okolnostima.
Izvoz će se vratiti na 98 posto prijašnje razine početkom iduće godine. Ako bude tako, Putina neće zbog ovoga svega boljeti glava. Ruska trgovina uglavnom će biti preusmjerena, a ne uništena. Možda čak postoji kratkoročni poticaj rasta jer Rusija zamjenjuje zapadnu robu onom domaće proizvodnje. Putin je od ekonomije gradio 'tvrđavu' još od aneksije Krima - neto inozemno financiranje je zanemarivo, a ukupni javni dug iznosi 18 posto BDP-a, što je jedan od najnižih omjera u svijetu.
Više od četiri petine BDP-a dolazi iz sektora koji uvoze svega 15 posto ili manje sirovina, što je palo na tek 7 posto u rudarskoj industriji. To je radikalno drugačija ekonomska struktura od zapadnih država, kao što je, primjerice, Poljska. "Kada bi Rusija bila potpuno integrirana u globalne opskrbne lance, ograničenja uvoza i izvoza trenutačno bi bila destruktivna. Međutim, Rusija uglavnom izvozi robu koja je gotovo u potpunosti proizvedena lokalno", objašnjava Grafe.
Iran je podnio strože sankcije i to bez ikakvog popuštanja. Historičar Nick Mulder sa Univerziteta Cornell, autor knjige The Economic Weapon (Ekonomsko oružje), kaže da je ta zemlja uspostavila novu ravnotežu u roku od nekoliko mjeseci. "Ako je iransko iskustvo bilo kakav vodič, Rusija će preživjeti i vratiti se slabom rastu", rekao je. "Historijski gledano, sankcije jedva da su ikada bile uspješne u zaustavljanju ratova", rekao je. Nepotrebno je, kaže, pritom naglašavati da Putinov rat protiv Ukrajine nije neki granični okršaj - to je dugo planirani pokušaj rušenja posthladnoratovske nagodbe i promjene ravnoteže snaga u svijetu.
Bez ruskog plina svijet ne bi stao: 'Izdrživo je'
Evropski ministri ponovno su se uhvatili u koštac s embargom na uvoz ugljikovodika, petim paketom sankcija, na sastanku EU u ponedjeljak. Prijedlozi su ponovno naišli na otpor Njemačke, a Italija i drugi akteri su se rado i mirno pritom smjestili u pozadinu. Postoji sveobuhvatan strah od protesta širom Europe poput onih 'žutih prsluka' kakvi su tresli Francusku prije pandemije, odnosno sumnja da prevrtljiva javnost neće tolerirati šok troškova života kada užasi Ukrajine prestanu biti novina i aktuelni na TV ekranima - a tu se radi o rušenju vlada.
Uobičajeni lobiji u Njemačkoj forsiraju scenarij katastrofe poznat kao Lükex 18, izvješće njemačkog Saveznog ureda za civilnu zaštitu i pomoć u katastrofama (BBK) koje ocrtava sliku potpunog užasa o tome šta bi se moglo dogoditi ako se opskrbe ruskim plinom ikada prekinu. No, to je, kako se navodi u tekstu Telegrapha, koji potpisuje njihov analitičar Ambrose Evans Pritchard, bacanje pijeska u oči. Već je kraj marta, zima je završila i Evropa će imati dovoljno plina da izdrži duboko do kasne jeseni. Ima, kako se navodi, dovoljne rezervne uvozne kapacitete za ukapljeni prirodni plin kako bi mogla obnoviti dio svojih presušenih skladišta pošiljkama LNG-a iz SAD-a i Katara tokom ljetnih mjeseci.
Moritz Schularick sa Univerziteta u Bonnu kaže da bi trenutačna obustava kupnje ruskog plina, nafte i ugljena ove godine smanjila njemački BDP za 3 posto i koštala oko 120 milijardi eura, no to je posve izdrživo. "Svijet ne bi stao", rekao je on. Sve moguće mjere su do sada već dobro poznate. Svaki stepen smanjenja grijanja doma štedi 10 milijardi kubnih metara plina. Ako bi Evropa smanjila grijanje s prosječnih 22 na 19 stepeni, što se dogodilo u nekim državama tokom krize 1973. godine, već bi time mogla pokriti jednu petinu ukupne ruske ponude. Ciljani dijelovi teške industrije mogu se racionalizirati uz tek mali gubitak BDP-a.
Što se tiče nafte, Međunarodna agencija za energiju (IEA) upravo je smanjila svoju prognozu globalne potražnje ove godine za 1,3 miliona barela dnevno. Izdala je također plan od 10 tačaka za brze rezove kojima bi se mogla smanjiti potrošnja za daljnjih 2,7 miliona barela dnevno bez izazivanja ekonomske krize, uglavnom nizom privremenih mjera kao što je smanjenje dozvoljenog ograničenja brzine u prometu za 10 kilometara na sat, zabrana vožnje automobilima nedjeljom te smanjenje broja letova, odnosno putovanja avionom. Ove uštede zajedno iznose do 4 miliona barela dnevno, što je jednako većini ruskog izvoza nafte u Evropu.
Blebetanje na marginama
Stoga nije pitanje može li se to učiniti, već ima li Evropa političke hrabrosti to pokušati. Ono što je jasno jest da je zapadna politika sankcija najgora od svih mogućnosti - Evropa trpi energetski šok koji istovremeno dodatno puni džepove Rusije za nastavak ratnih sukoba.
Iako je teško odvojiti učinak sankcija od poremećaja uzrokovanih ratom i tržišne psihologije, trenutačna situacija je nepodnošljiva - Putinu se dozvoljava da iskoristi prednosti Rusije kao robne supersile punog spektra. Cijena amonijaka u Evropi ove je godine porasla sedam puta i namjerno je povećana ruskom zabranom izvoza gnojiva koja nema nikakvu drugu svrhu osim izazivanja maksimalnog haosa i vjerovatno globalne nestašice hrane tokom iduće godine. Nestašica nikla, paladija i drugih metala već postaje kritična.
Strateški je imperativ da se ova kriza odmah dovede do vrhunca promptnim djelovanjem. Potpuni energetski embargo osnažio bi vojni otpor ukrajinskih oružanih snaga i stavio na test može li uopće Putin nastaviti s neuspješnom invazijom, ocjenjuje Telegraph.
Kako sada stvari stoje, sankcijama ništa nije postignuto. Jedino što je učinjenio je pomaganje ukrajinskog otpora i opskrba vojnom opremom, što su uglavnom osigurale anglosaksonske sile NATO-a i država EU koje se nalaze na prvoj liniji ruske invazije na Ukrajinu. Sama jezgra Evrope učinila je tek nešto više od blebetanja na marginama situacije. Spontana spremnost evropskih nacija da požele dobrodošlicu milionima ukrajinskih izbjeglica je nevjerovatna, ali ono što je najpotrebnije je suočiti se s uzrokom ove goleme ljudske patnje, zaključuje u svojoj analizi britanski Telegraph.
