no što se dogodilo u Tokiju u noći s 9. na 10. marta 1945. godine, izvan je i Danteove vizije pakla.
Vjerovatno bi on, da je taj napad doživio, proširio svoju viziju pakla barem još jednim krugom. Zanima li vas o čemu je tačno riječ, zavirite u članak koji slijedi.
Operacija nazvana Meetinghouse izvedena je sa zapaljivim bombama, a u njemu je sudjelovalo više od 300 američkih bombardera B-29, s više od 1500 tona zapaljivih bombi. U tom je napadu procjenjuje se poginulo 100 000 Japanaca, a prema nekim računicama moguće i da je broj žrtava bio i za 50 posto veći. Broj stradalih je bio veći u odnosu na broj žrtava atomskih bombi koje su bačene na Japan nešto kasnije.
Američka osveta za Pearl Harbor
Nakon što su Japanci izveli napad na američku luku Pearl Harbor, na havajskom otoku Oahu 7. 12. 1941., Amerikanci su se odlučili osvetiti. Japanci su ovim iznenadnim napadom uništili velik dio američke flote, što je omogućilo višemjesečnu prevlast japanskih snaga na području Tihog oceana.
Sjedinjene Države su se lagano, ali sigurno pripremale za osvetnički čin, pa im je prva briga bila vezana uz zauzimanje otoka, koji su bili dovoljno blizu Japanu kako bi mogli svoju osvetu provesti u djelo. Bila je to pomno osmišljena strategija u sklopu koje su nakon zauzimanja Marijanskih otoka, mogli početi s gradnjom vojnih baza, a odatle onda krenuti u dugo iščekivanu akciju.
Nesreća Japanaca
Japanci su imali nesreću da je zapovjedništvo nad zračnim napadima, početkom 1945., preuzeo general Curtis LeMay (vidi fotografiju malo niže ), koji je bio iznimno brutalan, ali učinkovit. On je došao na čelo zračnih snaga jer su rezultati napada iz zraka na području Japana bili iznimno loši.
Bilo je očito da se na području Azije ne mogu primjenjivati iste taktike ratovanja, kao u Europi. Misije su se često otkazivale, što se pripisivalo kukavičluku pilota te je zbog toga uveden režim straha. Novi general se naveliko prijetio pilotima da će ih u slučaju ponovljenih prekida misija odvesti pred vojni sud, a pri tome se nije libio posegnuti za ostvarivanjem svojih prijetnji.
Nakon toga situacija se naglo promijenila u korist LeMaya i njegove politike postizanja rezultata. General LeMay se “proslavio” zračnim vatrenim napadima na japanske gradove. Ono što se mora priznati generalu je to da je i pred sebe postavljao isto tako zahtjevne ciljeve. Kao dobar strateg napravio je ključne izmjene u tehnici bombardiranja.
Pomno je analizirao utjecaj vremenskih prilika na rezultate bombardiranja, kao i efikasnost napada s većih visina. Nakon provedene analize uveo je noćno umjesto dnevnog bombardiranja, a promijenio je i druge elemente u taktici napada. Naime, precizno bombardiranje s velikih visina pokazalo se u Japanu neučinkovitim s obzirom na tamošnje vremenske uvjete koji su bili, između ostalog, vjetroviti. Odlučio se za napade zapaljivim bombama jer su japanske kuće bile građene na tradicionalan način primjenom drveta i papira, što ih je činilo lakom metom za uništenje.
Prije operacije Meetinghouse “naš” je general izjavio da SAD-e mora konačno prestati lupati muhe i početi s bacanjem gomile gnoja.
“Genijalan” zločinački plan
Upravo je general LeMay odlučio da se 9. marta 1945., avioni oslobode svakog nepotrebnog tereta kako bi zračni napad bio učinkovitiji. Ta je mjera omogućila da se u avione ukrca duplo više bombi. Nakon brifinga pred napad svi su bili uvjereni u dvije stvari, da je general LeMay zbilja manijak i da mnogi neće doživjeti sutrašnji dan. I bili su u pravu jer se čak 90 pilota nije vratilo s misije. Napad je počeo dok su Japanci spavali. Tog paklenog dana grad je bio neuobičajeno suh za to doba godine. Udari vjetra su bili jaki, što je sve išlo u prilog planu generala LeMaya. U Tokiju nisu postojala skloništa za zračne napade jer su vlasti smatrale da će to naštetiti moralu stanovništva.
Sirena se oglasila u Tokiju već u 22 i 30, no uspavani stanovnici grada nisu se uglavnom na to osvrtali. Tokio je do tog trenutka samo pretrpio jedno manje bombardiranje noću pa se stanovnici glavnog grada nisu previše uzrujavali. Kada je napad počeo, oko jedan sat po ponoći, pokazalo se da grad i uopće infrastruktura nisu spremni za suočavanje s onim što je uslijedilo. Napad aviona nije imao klasičnu formaciju već su bombarderi dolazili u kontinuitetu jedan iza drugoga. Kažu da je temperatura na nekom mjestima nakon bombardiranja dosezala 1800 stupnjeva Celzija i da bi tu nestalo kisika.
Od vrućine žrtvama bi planula odjeća i kosa. Prozorska stakla su se pri tako visokim temperaturama pretvarala u gustu tekućinu. Zbog činjenice da su napadnuti vatrenim bombama, dio ljudstva nastanjen bliže školi u kojoj je postojao veliki bazen krenuo je prema onome što je mislio da je spas. Iako se ovo moglo činiti dobrom idejom pokazalo se lošom jer je preko hiljadu ljudi izgubilo ovdje živote. Bazen je na početku napada bio pun vode, ali ujutro je bio potpuno prazan, ako ne računamo tijela koja su ostala u njemu.
Pakao na Zemlji
Napadi su trajali do oko tri sata ujutro. U tom je razdoblju ispušteno oko pola miliona bombi. U osnovi bio je to pakleni napad na civile jer su vojno sposobni ljudi bili mobilizirani i na dužnosti izvan grada.
Piloti su u svojim izvještajima naveli da su prilikom ispuštanja bombi osjećali miris izgorenih ljudskih tijela. Napadi su nastavljeni nakon toga 14. i 18. aprila te 24. i 26 . maja. U prvoj noći bilo je uništen najveći dio grada. Bombardirani su i gradovi Nagoya, Osaka i drugi. Ovaj su napad, poslijeratni vojni analitičari proglasili ratnim zločinom protiv čovječnosti jer se ciljano išlo na uništavanje ljudskih života i to onih civilnih. Američka vojska prepoznala je u fanatičnom Curtisu LeMayu “zlatnu koku” za ostvarivanje svojih daljnjih ciljeva. Kasnije su LeMayevi strateški planovi i taktike obilato korišteni prilikom pokretanja zračnih napada na Sjevernu Koreju i Vijetnam.
General je imao i svoju viziju obračuna s Rusima u vidu preventivnih nuklearnih napada na Sovjetski Savez tokom Kubanske raketne krize u oktobru 1962. godine, što je na kraju nasreću odbačeno.
Ovaj je događaj zorno posvjedočio da historija pišu pobjednici zbog čega mu se nikada nije posvetila adekvatna pozornost. Isto tako se nije postavilo ključno pitanje moralne odgovornosti za ono što je učinjeno u ime osvete i rata, u kojem su stradali gotovo isključivo civili.
