Premda su se vjerovatno mnogi u Hercegovini prenerazili kada je Zdravko Mamić neki dan nakon dvosatnog monologa u Mostaru slavodobitno uskliknuo "volim te Bosno, volim te svaki njen čovječe...", mnogo je više onih koji su ostali zabezeknuti, ako već ne impresionirani.
Prvo, volim te Bosno ako je dosad u zadnjih desetak godina izgovorilo 25 nebošnjaka, evo glave. Hercegovci će prije reći volim te Hercegovino, posebno hercegovački Hrvati (kamen, krš, maslina i ostalo). Bosanski Srbi zna se šta vole, a šta mrze. Hercegovačkih Srba nema mnogo, Sergej Barbarez možda, ali ni on se neće previše javno razmetati svojim emocijama... Tako da je Mamićeva izjava ljubavi čak epohalna, antologijska, koliko god je neko, posebno u Hrvatskoj, smatrao dijelom igrokaza.
Nemojmo se zavaravati
Mamić je u svojoj dojučer prvoj domovini osuđen za stvari koje, kako on tvrdi, nemaju ni nanometar uporišta da bi mu se stavljale na teret. Uvjeren je da ga žele smaknuti centri moći koje on ugrožava. Ima smisla u tome. Kada priča o brogradilištima, bankama, o ljudima koji kroje kapu po Hrvatskoj čovjek se zaprepasti, ali samo oni koji ne prate kako se iz dana u dan tamo redaju, ponajviše korupcijske, afere, otkrivaju sanaderi, kalmete i ostali. Nevjerovatno je tamo to ozračje.
U mnogo uređenijoj državi od BiH, samim tim što je jednonacionalna i nema entitete i kantone, u zemlji s nenadmašnom obalom i klimom, turističkim potencijalima, pa na koncu i članici Evropske unije, toliko je rasprostranjena pohlepa, posebno na visokom nivou, da se čovjek zapita - pa je li mora ovo ovako, kakvi su ovo ljudi. Isto sve kao u BiH samo mnogo gore. Isto kao i u Srbiji. Sve isti psihološki profili važnih čimbenika političkog života i sve do u jotu isti motivi bavljenja politikom.
Mamić njih, mada će istaći da mu je Plenković drag jer je pametan, uglađen i ostalo te da voli Kolindu, smatra banditima. Posebno sudije i tužitelje koji također čine vlast. Neovisnu, sudsku, jedan su od stubova.
Kada neko nepoduzetan koristi svoju moć za bogaćenje da bi mogao uživati u bonvivanskom životu, po Dubaiju, u bahanalijama, litrima skupog vina i prežderavajući se poput onog lika iz Monty Pytonovog "Smisla života", kada je nekome to životni imperativ, naravno da će ga bosti u oči onaj koji sve to također može, ali je poduzetan i tako sve od šeste godine.
Pa, evo, da ovdje u BiH ima neko takav, ko će proizvesti toliko igrača svojoj zemlji pa da ona onda bude druga na svijetu, ko će u gradski budžet upumpavati nenormalan novac, mislite da ga ne bi zamrzili mnogi samo zato što je osebujnog karaktera, a ovi odozgo pokušali reketirati? Pa, kad ne bi uspjeli je li stvarno mislite da mu ne bi pokušali napakovati neku aferu?
Nemojmo se zavaravati. Kod nas ima jedan čovjek pa mu spočitavaju da je uspješan jer je nečiji badžo, iako je prije 25 godina od grada počeo da pravi, barem na sedam dana, svjetsku prijestonicu. To nije u stanju niko da ima 17 badža na bitnim pozicijama, što dovodi do zaključka da se ne radi o badžama, već o klasičnoj sujeti karakterističnoj, kao što je i pohlepa uostalom, za ove naše jadne i uboge prostore...
Propatili, a ipak pozitivni
Uvidjevši tako da mu prva domovina kojoj je dao mnogo "želi zlo", Mamić je postao Bosanac. Kaže da se super osjeća, i zaista tako izgleda, jer je okružen duhovitim, dragim i dobrim ljudima koji su pozitivni iako su puno propatili.
I šta se sad dešava? Ako je neko u komentarima spreman "za tebe ležati samo nek preuzme Želju", ako te na svakom koraku ljudi razdragano pozdravljaju i ti zaista osjećaš poštovanje i ljubav, evo odličnog prijedloga za epistemološki prijelom: Kada sve ovo oko njega prođe i vrati hrvatsko državljanstvo, nek se Mamić upiše u Bošnjake i kandidira na Općim izborima za bošnjačkog člana predsjedništva. Dobio bi glat!
Tako bi bila ostvarena politička pa i kosmička pravda. Niko nikada ne bi u FBiH dobio više glasova. Konačno bi konsenzualno ujedinio Bošnjake i Hrvate, potonji bi oprostili prvima Željka Komšića (s tim da on i dalje ne bi mogao u Grude ili na Bivolje Brdo, a Zdravko bi mogao u Gluhu Bukovicu, svakako je htio klanjati na Maksimiru sa igračima Dinama Sudanijem i Ademijem), a mi bi konačno svi imali sposobnog predsjednika.
Iako ta funkcija nema nikakvoga značaja, osim simboličkog, Zdravko povedi nas putevima sna. Gdje svi pjevaju o ljubavi.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
