Planeta Zemlja ipak ima pet okeana, a ne četiri kao što smo do sada učili. Odlučio je to National Geographic Society koji je Južni okean, more oko Antarktike, odlučio uvrstiti na popis uz okeane koje smo do sada poznavali – Atlantski, Tihi, Indijski i Arktički.
Nije to zapravo ništa novo, ideja da se hladne vode oko ledenog južnog kontinenta doista i proglase okeanom vrte se u naučnoj javnosti već stotinjak godina, no neke izraženije javne podrške takvoj ideji do sada nije bilo. A onda smo 8. juna obilježili Svjetski dan okeana pa je tako znamenito društvo naučnika i prirodnjaka odlučilo da će Južni okean pridružiti okeanskoj porodici.
"Južni okean dugo je priznat među naučnicima, ali zato što nikada nije postojao međunarodni konsenzus, nikada ga nismo službeno priznali. Očito je riječ o tipičnoj naučničkoj tvrdoglavosti", stoji na internetskoj stranici National Geographica. Njihov Alex Tait povodom imenovanja petog okeana istupio je u ime poznatog udruženja i rekao kako će sada najveće promjene nastupiti u obrazovanju.
"Učenici uče informacije o okeanima na temelju specifičnosti različitih okeana. Ako u to ne uključite i Južni okean, tada ne naučite o njegovim posebnostima te o tome koliko je on za nas važan", rekao je.
Vjerovatno se pitate i kako to da upravo National Geographic ima taj prerogativ da može nešto proglasiti okeanom. Kako objašnjava Tait, National Geographic Society karte izrađuje od 1915. godine te su doista institucija ogromnog ugleda, ali cijelo to vrijeme oni su kao okeane priznavali jedino one morske površine koje su omeđivali kontinenti o koje su okeani udarali. No važno je reći da ne postoji konsenzus o skupu pravila koja bi određivala što bi tačno definiralo okean, osim toga da se radi o najvećim vodenim površinama na planetu.
, Ovoga puta je drugačije: Južni okean nije definiran kopnom koje ga okružuje, već Antarktičkom cirkumpolarnom strujom koja teče od zapada prema istoku. Naučnici smatraju da je ta struja nastala prije čak 34 miliona godina kada se kontinent Antarktike odvojio od Južne Amerike te time dozvolio da struja nesmetano teče oko “kraja svijeta”. Danas Antarktička cirkumpolarna struja teče kroz sve vode koje okružuju Antarktiku, sve do oko 60 stepeni južno, no ne i kroz Drakeov prolaz te mora Scotije, dakle između južnoameričkog Rta Horn te poluotoka Antarktike.
Vode ove struje su hladnije pa su i nešto manje slane od okeanskih voda sjevernije od njih. Struja svoj tok vuče iz tri okeana, Atlantskog, Tihog i Indijskog, kako bi pomogla globalnoj “remenici”, kako je to zgodno nazvao jedan čitani naučni portal, da prenosi toplinu oko planeta, dok hladne i guste vode Antarktičke struje tonu te pomažu u skladištenju ugljika u dubinama okeana.
National Geographic tvrdi kako postoje hiljade morskih vrsta koje žive samo u Antarktičkoj cirkumpolarnoj struji. Vode Južnog okeana prvi je vidio španlski istraživač Vasco Nunez de Balboa u ranom 16. stoljeću te ih je njegova ekspedicija upravo tako i prozvala, što se zadržalo do danas. Međutim, postoji i problem: Južni okean ne priznaje Međunarodna hidrografska organizacija iako se taj pojam u njihovim publikacijama pojavljuje praktički od godine u kojoj su oformljeni, 1921.
No tijelo koje je u okviru ove institucije oformljeno 2015. misli kako nema dovoljno opravdanja da bi se vode oko Antarktike nazvalo Južnim okeanom. Ipak, sve je više onih koji Južni okean priznaju navodeći da je prvi okean zapravo bila grčka rijeka koja je ime dobila po titanu.
