U većini europskih medija poprilično je nezapaženo prošla vijest koja može dugoročno predodrediti ekonomsku, socijalnu i političku budućnost Europske unije. Jens Weidmann, šef njemačke centralne banke, nakon deset godina odlučio je napustiti svoju poziciju.
Weidmann je vodio Bundesbanku zadnjih deset godina. Bio je najglasniji i najutjecajniji kritičar poticajne politike Europske centralne banke koja je pokrenuta nakon svjetske financijske krize, a temeljila se na ekstremno niskim kamatama i masivnim programima otkupa vrijednosnica pod nazivom quantitative easing (QE), koji su kroz vrijeme eskalirali do razmjera da su tržišta kapitala, brojne države te kompanije postale ovisne o ESB-u. Iako je Weidmann objasnio svoj odlazak "ličnim razlozima", njegovi bliski saradnici upozoravaju kako je otišao umoran i frustriran neuspješnim upozoravanjem na opasnosti monetarnih stimulansa ciljanih ekonomskom oporavku. Treba znati da je Weidmann otišao nakon samo dvije godine drugog osmogodišnjeg mandata.
Iako je predstavljao moćnu Njemačku, u ESB-u nije uspio nametnuti svoje stavove jer su pobornike opreznije monetarne politike nadglasavali predstavnici manje uspješnih južnih nacija, čije su javne financije toliko opterećene dugovima da u osnovi nisu imale drugog izbora nego kroz niske kamate i QE programe olakšati uvjete vlastitog zaduživanja, kao i zaduživanja velikog broja kompanija koje inače ne bi mogle plaćati dospjele kamate. Pri tome je predstavnicima ekonomskih slabijih zemalja, koje nisu odradile očekivane strukturne reforme, potpuno periferno bilo pitanje distorzije tržišta i moguće pojave inflacije, na što je Weidmann uporno upozoravao.
Znakoviti trenutak
Intrigantno je da Weidmann napušta Bundesbanku u trenutku kad se njemački mediji počinju zgražati nad snažnim inflacijskim pritiscima, ali dobro upućeni tvrde kako je želio otići zajedno s bivšom kancelarkom Angelom Merkel. Weidmann ima samo 53 godine i odlazi u naponu menadžerske snage te je sigurno da ne ide u penziju ili na dugi godišnji odmor, nego će se prihvatiti novog poslovnog izazova.
Odlazak Weidmanna dogodio se neposredno prije ključnog sastanka ESB-a, koji se očekuje u decembru, na kojemu treba raspravljati o novom programu otkupa vrijednosnica od 1,85 hiljada milijardi eura kako bi se stimulirao oporavak europske ekonomije od recesije. Očekuje se da će nove njemačke vlasti imenovati za novog guvernera Bundesbanke osobu koja je puno popustljivija po pitanju monetarnih stimulansa, iako je iz podataka o rastu cijena pri industrijskim proizvođačima, kao i očiglednog cjenovnog šoka na tržištu energije, jasno kako se u Europi možda formira opasna inflacijska spirala. Uz to, odlazak Weidmanna poklopio se s početkom njemačkog predsjedanja s G7, koje počinje u januaru.
Weidmanna su pobornici ultrapopustljive monetarne politike prozivali kao "konzervativca" koji želi isključivo "ortodoksnu" monetarnu politiku te kao "jastreba" koji napada sve alternativne politike zbog njemačke paranoje stvorene još davnih 1920-ih kad je Njemačkom harala hiperinflacija. No termini "jastreb", "ortodoksna" i "konzervativan" u osnovi su godinama bili marketinško oruđe zemalja opterećenih dugovima, kao i interesnih krugova kojima je pogodovala izrazito popustljiva monetarna politika. U osnovi se Weidmann zalagao za odgovornu fiskalnu i monetarnu politiku bez eksperimenata koji se provode prvi put u historiji čovječanstva te stoga niko ne može znati kakve su posljedice tih eksperimenata.
Otpuštanje kočnica
Sad se stoga može očekivati da će ESB, bez obzira na inflacijske prijetnje, otpustiti kočnice. Još prije Weidmannova odlaska u Europskoj centralnoj banci krenula je rasprava o značajnom podizanju limita za kupovanje nadnacionalnih obveznica koje će izdavati Europska unija. Taj limit je trenutačno postavljen na 10 posto, a podizanje tog limita treba podržati više od polovine od 25 članova savjeta ESB-a. U osnovi, to je isto kao da centralna banka bilo koje države jednostavno dobija novac od svoje centralne banke kad izdaje obveznice.
Takva praksa u dugoj historiji centralnog bankarstva bila je zamišljana samo nakon svjetske financijske krize te u davnoj prošlosti, u samim začecima centralnog bankarstva kad su autokrati željeli centralne banke koristiti kao vlastite riznice. Sad će pak nadnacionalna institucija (EU) emitirati dug koji će kupovati njezina centralna banka. U zadnjih stotinjak godina tako nešto bi se tretiralo kao moralno neprihvatljivi fiskalno-monetarni incest. No očigledno je da značajnom dijelu članica eurozone takva načelna pitanja više nisu zanimljiva, nego prvenstveno razmišljaju o tome kako financirati oporavak, bez obzira na visoke rizike takvog financiranja.
Situacija danas s politikom ESB-a pomalo podsjeća na ono što se zbivalo s pretečom francuske centralne banke, Banque Generale, koja je osnovana kao privatna institucija nakon smrti Luja XIV. Kasnije je nacionalizirana te preimenovana u Banque Royale i u osnovi je trebala služiti za vraćanje ogromnih nacionalnih dugova koje je stvorio Lui XIV. Nakon nacionalizacije počela je davati dobre rezultate prateći ideje Johna Lawa. Industrijska proizvodnja povećala se 60 posto u dvije godine, ali su merkantilističke politike vodile u stvaranje monopola te u konačnici do notornog Missisipi balona koji je pukao već 1720. godine. Banque Royale potom je zatvorena. Kasnije je i Napoleon Bonaparte imao slične zamisli s francuskom centralnom bankom.
Vraća li nas savremena politika ESB-a u burno monetarno doba francuskih velikana? Ponavlja li se intrigantna monetarna historija na nešto drugačiji način, ali s istim motivima?
