Balansirajući na skliskom, svjetlucavom kamenju mosta koji oduzima dah, a ispod koje svjetluca hladna voda rijeke Neretve, Amir Hanić udiše posljednji put, piše New York Times. Ovaj svjetki list objavio je reportažu iz Mostar, prenosimo je.
Ne gledajući ni gore ni dolje, samo ravno naprijed, on skače s mosta, ruku i stopala ukočenih poput raširenih krila ptice koja se obrušava.
Njegovo spuštanje traje samo nekoliko sekundi, ali publika koja ga okružuje na mostu ima vremena uzviknuti kolektivno "Ooh!". Mješavina divljenja i straha.
Amir nestaje ispod površine. Zatim, ponovno se pojavivši, brzo pliva natrag na obalu, kao da se ništa nije dogodilo. Za nekoliko trenutaka penje se natrag na most, piše New York Times.
"Štitimo našu kulturnu baštinu"
Skokovima u južnom bosanskom gradu Mostaru, Amir i njegovi prijatelji iz lokalnog ronilačkog kluba poštuju tradiciju koja seže oko 400 godina unatrag.
"Do srednjeg vijeka, tokom osmanskog doba", kaže Amir, brišući lice peškirom.
"Štitimo našu kulturnu baštinu i održavamo prolaz preko mosta čistim. Mi smo čuvari Mostarskog mosta”, dodaje on.
Prvi zabilježeni skok s mosta u Mostaru — poznatog kao Stari most — dogodio se u 17. stoljeću, oko 100 godina nakon njegove izgradnje. Od 1968. u gradu se održava godišnje ljetno takmičenje u skokovima koje privlači učesnike iz cijelog svijeta.
Suočavajući se s padom od oko 25 metara (ovise o nivou rijeke), ovaj ekstremni skok zahtijeva zdravu dozu hrabrosti.
Ali, dok se Amir uspinje od rijeke do mosta, prolazeći pored drevnih kamenih stepenica, slikovitih ulica, on ima još jedan zadatak.
Sa šeširom u ruci skuplja priloge za klub
Sa šeširom u ruci skuplja priloge od gomile promatrača.
"Danas sam završio sa skakanjem ", uzvikuje on, još uvijek balansirajući na rubu mosta, ali ovaj put pružajući ruku prema prisutnima.
"Sada moram skupiti nešto novca za naš klub."
Kad sam u julu 2021. putovao Bosnom s fotografom Alessiom Mamom, veći dio našeg putovanja odvijao se u sjeni nasilja koje je bjesnilo regijom 1990-ih, kada je, dok se Jugoslavija raspadala, izbio rat između tri etničke skupine: pravoslavaca Srba, Hrvata katolika i Bošnjaka, odnosno bosanskih muslimana.
Naše prvo odredište bio je Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, gdje smo se susreli s mladom generacijom Bošnjaka, Srba, Kosovara, Crnogoraca i Makedonaca koji su obilježavali brutalno ubijanje oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka od strane snaga bosanskih Srba u julu 1995. godine.
Zatim smo se odvezli do Sarajeva, glavnog grada, i do Mostara, grada mosta.
Napad na most je bio udarac u srce
U posljednjih godinu, mnogi su se Bosanci bojali da je zemlja ponovo na rubu raspada, iako su se neizbježni strahovi sada smirili.
Ipak, ronioci s mosta u Mostaru nude dobrodošao osjećaj rastresenosti i čuđenja.
Prethodno sam ih vidio u dokumentarcu. Ali, tek nakon što sam stigao do prekrasnog mosta mogao sam u potpunosti razumjeti njegovu arhitektonsku raskoš i vrijednost — i odvažnost — ronilačke tradicije.
Kada je most uništen nemilosrdnim hrvatskim granatiranjem 1993. godine, napad je bio udarac u srce kulture bosanskih muslimana, kojoj pripadaju mnogi ronioci.
Kao način nastavka tradicije, grupa skakača koristila je improvizirani prolaz kao zamjensku platformu.
Amir, koji je imao 24 godine kada sam ga upoznao, tada još nije bio ni rođen. Ali, još jedan od članova ronilačkog kluba, Admir Delić, tada je imao 18 godina.
Svaki skok još uvijek je izazov
Ugledavši svoje vršnjake kako skaču s platforme, osjetio je potrebu da im se pridruži - unatoč rizicima.
“Bilo je puno teže i opasnije skakati s mostića”, priča mi Admir.
"Morao si se zaletjeti, s rizikom da se ozlijediš."
No i danas je svaki skok još uvijek izazov, kaže, za koji je potrebna maksimalna koncentracija.
Ima dana kada Admir skoči i po 10-12 puta, kaže, u špici turističke sezone, između jula i augusta.
Razgovaram s njim u pauzi, dok on ispija kafu u klupskom salonu. Iza njega na zidu su slike mosta u različitim historijskim razdobljima te skakači tokom njihovih čudesnih podviga.
“Kao mladić iz Mostara gotovo sam se osjećao obaveznim skakati. Prije ili kasnije, svi mi muškarci morali smo to učiniti, kao obred. Ja sam među onima koji nikada nisu stali. To je moj posao", rekao je on.
Današnji Stari most je replika. Njegova rekonstrukcija, u kojoj su korištene tehnike iz osmanskog doba, dovršena je 2004. godine.
Simbol pomirenja i međunarodne saradnje
"Simbol pomirenja, međunarodne saradnje i suživota različitih kulturnih, etničkih i vjerskih zajednica", navedeno je na njegovom upisu na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Kako se približava zalazak sunca, vrijeme je za Admirov posljednji zaron, prije nego što se vrati kući porodici.
Amir se u međuvremenu već povukao za taj dan. Mladić, koji je opet skupio hrabrosti zaroniti, sjedi u baru i sluša muziku, opuštajući se u vrevi grupe turista.
