Najnovije istraživanje o kitovima daje odgovor na pitanje kako su se kitovi ponašali kada su ih napadali ljudi u 19. stoljeću, a odgovor je direktno povezan s načinom na koji oni reagiraju na promjene prouzročene ljudskim djelovanjem u 21. stoljeću.
Studija, koju je u srijedu objavilo Kraljevsko društvo i čiji su autori istaknuti naučnici Hal Whitehead i Luke Rendell, stručnjaci za kitove, bavi se prastarim pitanjem: ako su kitovi tako pametni, zašto su se izlagali opasnosti? Odgovor? Nisu.
Koristeći digitalizirane dnevnike koji detaljno opisuju lov na kitove ulješure na sjevernom Pacifiku, naučnici, koji su imali i pomoć naučnika Tima D Smitha, otkrili su da je u samo nekoliko godina za 58% pala stopa kitolova harpunima. Ova naizgled obična činjenica dovela je do zapanjujućeg zaključka: da su informacije o tome šta im se događalo kitovi međusobno dijelili te napravili ključne promjene u ponašanju. Kada je njihova kultura uspostavila prve smrtonosne kontakte s ljudskom vrstom, brzo su se učili na vlastitim greškama.
"Kitovi ulješure na tradicionalan način reagiraju na napade orki", ističe Hal Whitehead, koji je dao izjavu za The Guardian.
Prije ljudske vrste, orke su bili jedini predatori, protiv kojih su kitovi formirali odbrambene krugove, a njihovi snažni repovi držali su se prema van kako bi zadržali napadače na odstojanju. Ali takva metoda je kitolovcima olakšala krvoproliće, rekao je.
Bilo je to zastrašujuće brzo ubistvo, a pratila su ga i druge prijetnje na Pacifiku. Od stanica za lov na kitove i tuljane do baza za misionare, zapadnjačka kultura prenesena je u ocean koji je uglavnom ostao netaknut.
Kao što je književnik Herman Melville, koji je i sam bio kitolovac na Pacifiku 1841., napisao u slavnom romanu Moby Dick iz 1851.: "Sporan je trenutak može li Leviathan dugo izdržati takvu hajku i takvu nemilosrdnu pustoš".
Ulješure su jako društvene životinje, sposobne za komunikaciju na velikim udaljenostima. Oni se udružuju u klanove definirane dijalektalnim uzorkom njihovih sonarnih signala. Njihova je kultura matrilinearna, a informacije o novim opasnostima mogle su se prenositi na isti način na koji ženke dijele znanje o hranilištima. Ulješure također imaju najveći mozak na svijetu. Nije teško zamisliti da su razumjeli što se događa.
Lov na kitove u 19. stoljećuLovci su sami shvatili kolike napore kitova da pobjegnu. Shvatili su da životinje unutar napadnutih skupina komuniciraju o prijetnji. Napuštajući uobičajene odbrambene informacije, kitovi su plivali uz vjetar da pobjegnu od brodova kitolovaca koji su i sami plovili potpomognuti vjetrom.
"Ovo je bila kulturna evolucija, prebrza za genetsku evoluciju", kaže Whitehead.
Sada, upravo kada se kitovi počinju oporavljati od industrijskog uništenja u kitolovu u 20. stoljeću, čijim harpunima nijedan kit nije mogao pobjeći, sada se suočavaju s novim prijetnjama koje stvara moderna tehnologija.
"Moraju se naučiti izbjegavati brodove, nositi se s nestankom ribolova s parangalom, promjenjivim izvorom hrane zbog klimatskih promjena", rekao je Whitehead.
Možda najveća opasnost modernog doba je zagađenje bukom, ona koju nikako ne mogu izbjeći.
Kao što je Whitehead primijetio, kultura kitova je milione godina starija od naše. Možda bismo trebali od njih učiti. Napokon, upravo su kitovi nagnali Melvillea na njegova proročanstva izrečena u Moby Dicku.
"Smatramo da je kit besmrtan u svojoj vrsti, ma koliko pokvarljiv u svojoj individualnosti, i ako će svijet ikada ponovno biti poplavljen, tada će vječni kit ipak preživjeti i izbaciti svoj pjenasti prkos prema nebu", rekao je.
