Jeste li ikada mahnuli zbogom na Zoom-u i osjećali se super neugodno?
To bi moglo biti zato što vaš mozak ne obrađuje Zoom razgovore na isti način kao razgovore licem u lice, otkriva novo istraživanje, iako razgovarate sa stvarnom osobom, piše Science Alert.
Nalazi studije na Univerzitetu Yale naglašavaju koliko je komunikacija u licu važna za našu prirodnu interakciju s drugima.
"Društveni sistemi ljudskog mozga su aktivniji tokom stvarnih ličnih susreta uživo nego na Zoomu", kaže neuroznanstvenica Joy Hirsch, viši autor objavljenog rada.
"Online reprezentacije lica, barem uz trenutnu tehnologiju, nemaju isti 'privilegirani pristup' društvenim neuronskim sklopovima u mozgu koji je tipičan za pravu stvar."
Prema Hirsch i njenim kolegama, većina prethodnih studija koje su koristile neuroimaging za snimanje moždane aktivnosti tokom društvenih interakcija uključivale su pojedinačne ljude, a ne parove.
Ovdje su istraživači uporedili kako su dvije osobe međusobno komunicirale u realnom vremenu. Učesnici su bili 28 zdravih odraslih osoba bez oštećenja vida i uključivali su različite dobi, spol i etničku pripadnost.
Hirsch i tim koristili su funkcionalnu blisku infracrvenu spektroskopiju (fNIRS), elektroencefalografiju (EEG) i očne tragače, kako bi pažljivo snimili aktivnost mozga i očiju kada su ljudi razgovarali jedni s drugima.
Oni su uporedili rezultate parova koji su učestvovali u razgovorima uživo licem u lice sa rezultatima korisnika Zooma koji su razgovarali na popularnoj platformi. Kako bi se omogućilo poređenje bez društvenih faktora kao što su predrasude ili promjena u poznavanju, sagovornici su ostali isti i svaki par je obavljao iste zadatke tokom razgovora.
U poređenju sa Zoom interakcijama, razgovori licem u lice poklopili su se sa većim povećanjem moždane signalizacije u kritičnom području zvanom dorzalno-parijetalna regija.
Naime, kada su ljudi razgovarali jedni s drugima licem u lice, aktivnost moždanih valova pokazala je theta oscilacije, koje su povezane s boljom obradom lica. Aktivnost u regijama mozga povezana sa senzornom obradom i prostornom percepcijom također je ukazala na veći kontrast uočen na licima iz stvarnog života, a praćenje očiju pokazalo je duže periode kontakta očima.
"Prečnik zjenica je generalno bio veći za lična lica nego za virtuelna lica, što ukazuje na povećano uzbuđenje kod ličnih lica", piše tim. "Pored toga, partneri su uzvraćali na veličinu odgovora učenika."
Skeniranje mozga ljudi koji su razgovarali licem u lice otkrili su viši nivo sinkronizirane neuronske aktivnosti, što istraživači tumače kao znak povećane međusobne razmjene društvenih znakova.
"Sve u svemu, čini se da su dinamične i prirodne društvene interakcije koje se spontano javljaju tokom ličnih interakcija manje očigledne ili odsutne tokom Zoom susreta", objašnjava Hirsch. "Ovo je zaista snažan efekat."
Ono što interakcije licem u lice razlikuje od virtualnih je način na koji gledamo jedni na druge, a tehnološka ograničenja mogu biti u korijenu razlike.
Čak i sa današnjim kamerama visoke rezolucije, web kamere otežavaju kontakt očima. Gledanje u kameru tako da naš partner može vidjeti naše oči sprječava nas da se fokusiramo na ekran i njegove oči, ali ako gledamo u ekran, partneru izgleda kao da gledamo ispod njegove linije vida.
Učesnici studije bili su prilično različiti, iako bi veći uzorak mogao pružiti šire informacije. Ne napredujemo svi u interakciji ili procesima na isti način; neki smatraju da je kontakt očima dubok stres.
Društvena interakcija je važna, a mi ljudi smo društvena bića u svojoj srži, kaže tim, s mozgom prilagođenim za obradu dinamičnih znakova lica koje susrećemo u svakodnevnim interakcijama s drugim ljudima.
Hirsh zaključuje: "Čini se da je Zoom osiromašeni sistem društvene komunikacije u odnosu na uslove uživo."
