Pomicanje sata ili ljetno računanje vremena, prvi je spomenuo američki političar Benjamin Franklin 1784. godine. On je smatrao da se na taj način može bolje iskoristiti sunčani ljetni period.
Tokom sljedećih 100 godina, industrijska revolucija postavila je temelje za njegovu ideju da uđe u državnu politiku. Veći dio 1800-ih, ljudi koji su nadzirali satove u svakom gradu i mjestu, su namještali svoje satove prema Suncu, što je značilo da podne u New Yorku je bilo isto vrijeme kao 12:05 u Philadelphiji i 12:15 u Bostonu.
To je stvaralo razne probleme, jer se niko nije mogao dogovoriti čije je vrijeme - pravo. A najviše su zbog toga patile željezničke firme koje su pokušavale dovesti putnike i teret na vrijeme. U 1840-ima, britanske željeznice usvojile su standardna vremena kako bi smanjile zabunu. Ubrzo su uslijedili i američki kolege.
Uvođenje vremenskih zona izazvalo je strah kod ljudi koji su smatrali da će taj 'poremećaj' u računanju vremena stvoriti prekide u poslovanju i neku vrstu katastrofe, čija se priroda ne može tačno utvrditi. Ali, nakon što je problem s vremenskim zonama riješen, nije prošlo dugo dok Franklinova ideja za ljetno računanje vremena nije preuređena za potrebe industrijskog svijeta.
U 1900-ima, engleski graditelj William Willet pozvao je britanske zakonodavce da pomaknu satove kako bi ostvarili koristi ekonomske prirode. Parlament je odbio prijedlog 1909., da bi ga nekoliko godina kasnije prihvatio pod pritiskom Prvog svjetskog rata.
U Sjedinjenim Državama, savezna vlada preuzela je nadzor nad vremenskim zonama 1918. godine, a u martu te godine zemlja je izgubila prvi sat sna.
Argumenti za pomicanje sata
Ideja koja stoji iza pomicanja sata je maksimiziranje sunčeve svjetlosti na sjevernoj hemisferi, budući da se dani počinju produžavati u proljeće, a zatim skraćivati u jesen. Logika je da ljudi skočivši sat vremena unaprijed ili unazad dodaju jedan sat sunčeve svjetlosti kraju radnog dana.
Jedan od najstarijih argumenata za ljetno računanje vremena je da može uštedjeti troškove energije. Ali, postoji mnogo proturječnih studija o tome je li to tako.
New York Times piše da je do same odluke o pomicanju sata došlo je tokom Prvog svjetskog rata kad je zbog nestašice uglja i drugih energenata trebalo maksimalno štedjeti na električnoj energiji.
Prvi u provođenju ljetnog računanja vremena
Njemačka je postala prva zemlja koja je uvela ljetno računanje vremena 1916. godine. Na isto su se uskoro odlučile i Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Australija, kao i Austro-Ugarska, koja je uvela ljetno računanje vremena na dvije godine - od 1916. do 1918. godine.
Danas, u Evropskoj uniji ljetno vrijeme počinje i završava u 1:00 po univerzalnom vremenu (srednje vrijeme po Greenwichu). Počinje posljednje nedjelje u martu i završava posljednje nedjelje u oktobru. U EU se sve vremenske zone mijenjaju u istom trenutku.
Zašto je nekim zemljama pomicanja sata potrebnije nego drugima?
Sezonski pomaci u dužini jednog dana proizlaze iz Zemljine rotacije. Naša planeta se okreće oko svoje osi pod relativno konstantnim kutom od 23,4 stepena u odnosu na svoju putanju oko Sunca.
To znači da, iako zemlje na Ekvatoru uživaju u otprilike 12 sati noći i dana tokom cijele godine, zemlje koje su udaljene od ekvatora nemaju tu sreću.
Ljeto je vrijeme kad sjeverna hemisfera zasja. Naginje se prema suncu, što uzrokuje duže i toplije dane. U međuvremenu, južna hemisfera je uronjena u kratke zimske dane dok se naginje od sunca. Šest mjeseci kasnije situacija se preokreće i zima zahvaća sjever, dok svjetlost obasjava jug.
Kad je ugalj još uvijek vladao kao glavni energent, ljetno računanje vremena implementirano je kao način da se maksimalno poveća ograničeno dnevno svjetlo.
Zbog toga učešće određene regije dijelom ovisi o tome koliko je lokacija udaljena od ekvatora. Zemlje koje su udaljenije imaju izraženiju razliku u duljini dana tijekom ljeta i zime i vjerojatnije će sudjelovati u pomaku vremena piše National Geographic.
