Jedna od najsnažnijih vulkanskih erupcija na planeti izbacila je tako ogromnu količinu vodene pare visoko u atmosferu da će vjerovatno privremeno zagrijati površinu Zemlje, prema detekcijama sa NASA-inog satelita, piše CNN.
Kada je 15. januara eruptirao podmorski vulkan Hunga Tonga-Hunga Ha'apai, 40 65 kilometara sjeverno od glavnog grada Tonge, stvorio je cunami, kao i zvučni udar koji se talasao širom svijeta - dva puta.
Erupcija je poslala visok oblak vodene pare u stratosferu, koja se nalazi između 12 i 53 kilometra iznad površine Zemlje. Bilo je dovoljno vode da napuni 58.000 olimpijskih bazena, prema detekcijama sa NASA-inog satelita.
Detekciju je izvršio instrument Microwave Limb Sounder na NASA-inom satelitu Aura. Satelit mjeri vodenu paru, ozon i druge atmosferske gasove. Nakon što je došlo do erupcije, naučnici su bili iznenađeni očitanjima vodene pare.
Procjenjuju da je erupcija donijela 146 teragrama vode u stratosferu. Jedan teragram je ekvivalent trilionu grama, a u ovom slučaju bio je jednak 10% vode koja je već prisutna u stratosferi.
To je skoro četiri puta veća količina vodene pare koja je stigla u stratosferu nakon erupcije planine Pinatubo 1991. na Filipinima.
Navodi se to i nova studija o nalazima vodene pare objavljena u julu u Geophysical Research Letters.
"Nikada nismo vidjeli ništa slično", rekao je autor studije Luis Millán, atmosferski naučnik u NASA-inoj laboratoriji za mlazni pogon u južnoj Kaliforniji. "Morali smo pažljivo pregledati sva mjerenja u perjanici kako bismo bili sigurni da su pouzdana."
Mikrovalna sonda može mjeriti prirodne signale mikrotalasa iz Zemljine atmosfere i detektovati ih čak i kroz guste oblake pepela.
"MLS je bio jedini instrument s dovoljno gustom pokrivenošću da uhvati oblak vodene pare dok se to dogodilo, i jedini na koji nije utjecao pepeo koji je vulkan ispustio", rekao je Millán.
Satelit Aura lansiran je 2004. godine i od tada je izmjerio samo dvije vulkanske erupcije koje su podigle značajnu vodenu paru tako visoko u atmosferu. Ali vodena para sa događaja Kasatochi 2008. na Aljasci i erupcije Calbuco 2015. u Čileu nestala je prilično brzo.
Tipično, snažne vulkanske erupcije poput planine Pinatubo ili događaja Krakatoa 1883. u Indoneziji hlade površinsku temperaturu Zemlje jer plin, prašina i pepeo koje izbacuju odbijaju sunčevu svjetlost u svemir. Ova "vulkanska zima" dogodila se nakon erupcije planine Tambora 1815. godine, što je izazvalo "godinu bez ljeta" 1816.
Erupcija Tonge bila je drugačija jer vodena para koju je poslala u atmosferu može zarobiti toplinu, što bi moglo uzrokovati toplije površinske temperature. Prema istraživačima, višak vodene pare mogao bi ostati u stratosferi nekoliko godina.
Dodatna vodena para u stratosferi bi takođe mogla dovesti do hemijskih reakcija koje privremeno doprinose iscrpljivanju Zemljinog zaštitnog ozona.
Na sreću, očekuje se da će efekat zagrijavanja vodene pare biti mali i privremen, i da će se raspršiti kako se višak pare smanji. Istraživači ne vjeruju da će to biti dovoljno da pogorša postojeće stanje zbog klimatske krize.
Istraživači vjeruju da je glavni razlog za količinu vodene pare na dubini vulkanske kaldere 490 stopa (150 metara) ispod površine okeana.
Da je previše duboka, dubina okeana bi prigušila erupciju, a bila je preplitka, količina morske vode zagrijane magmom koja eruptira ne bi odgovarala onoj koja je stigla do stratosfere, rekli su istraživači.
Naučnici još uvijek rade na razumijevanju neobično energične erupcije i svih njenih superlativa, uključujući vjetrove uraganske jačine koji su stigli u svemir.
