Perfluoralkilne i polifluoroalkilne tvari, poznate i kao PFAS, često se nazivaju "vječnim hemikalijama", na temelju naučne ideje da se te otrovne tvari nikada neće razgraditi u prirodi. Međutim, kao dio nove studije, grupa naučnika otkrila je novu metodu koja navodno može ukloniti PFAS s raznih mjesta u prirodi, čime se uništavaju te opasne hemikalije.
Tim naučnika možda je pronašao siguran i pristupačan način za uništavanje “vječnih hemikalija”. PFAS, ili perfluoroalkilne i polifluoroalkilne tvari, nalaze se u mnogim kućanskim predmetima, uključujući neprianjajuće teflonske tave i konac za zube. Prema američkoj Agenciji za zaštitu okoliša, danas postoji najmanje 12.000 takvih tvari. Svi oni dijele jednu zajedničku karakteristiku: okosnicu ugljik-fluor koja je jedna od najjačih poznatih veza u organskoj hemiji. To je ono što posuđu za kuhanje obrađenom PFAS-om daje kvalitetu neprianjanja. Međutim, ta ista karakteristika može te tvari učiniti štetnima za ljude.
Budući da su tako izdržljivi iz molekularne perspektive, PFAS hemikalije mogu ostati u tlu i vodi dugi niz godina. Naučnici su pokazali da produžena izloženost njima može dovesti do povećanog rizika od nekih vrsta raka, smanjenog imuniteta i učinaka na razvoj djece. Istraživači su proveli godine pokušavajući pronaći način da unište vezu ugljik-fluor koja PFAS čini tako tvrdoglavim, ali napredak bi mogao biti na vidiku.
U studiji objavljenoj u časopisu Science, grupa hemičara s UCLA-a, Univerziteta Northwestern i Kine otkrila je da je mješavina natrijevog hidroksida, hemikalije koja se koristi u lužini, i organskog otapala zvanog dimetil sulfoksid učinkovita u razgradnji velike podgrupe PFAS poznatih kao perfluoro karboksilne kiseline ili PFCA. Kada je glavna autorica Brittany Trang zagrijala smjesu između 79 i 121 stepeni Celzijusa, počela je razbijati veze između molekula PFAS. Nakon nekoliko dana, smjesa čak može reducirati sve nusprodukte fluora u bezopasne molekule. Natrijev hidroksid dio je onoga što smjesu čini tako snažnom. Veže se s molekulama PFAS nakon što ih dimetil sulfoksid omekša i ubrza njihovu razgradnju.
Profesor William Dichtel, jedan od koautora studije, rekao je za The New York Times da treba obaviti puno posla prije nego što rješenje počne funkcionirati izvan laboratorija. Tu je i veličina problema. U februaru su naučnici procijenili da ljudi svake godine u atmosferu ispuste približno 50.000 tona PFAS hemikalija. Druga nedavna studija otkrila je da kišnica posvuda na Zemlji nije sigurna za piće zbog sveprisutnosti tih tvari. Međutim, naučnici su razumljivo uzbuđeni zbog novog otkrića jer ono može pomoći istraživačima da pronađu druge načine uništavanja PFAS-a.
