Naučnici su na temelju satelitskih slika i računalnih modela zaključili da bi "oblaci" od leda mogli kratko vrijeme nastati u paklenoj atmosferi Venere.
U studiji objavljenoj krajem prošle godine u časopisu Advancing Earth and Space Sciences, istraživači su otkrili kako se voda i ugljični dioksid mogu kondenzirati u čestice leda visoko u atmosferi Venere. Ove čestice leda, s druge strane, mogle bi pomoći vrelom svijetu da zadrži svoju vodu.
Venera, najtoplija planeta u Sunčevom sistemu, poznata je po svojoj paklenoj i neprijateljskoj površini, gdje su temperature oko 464 stepeni Celzijevih, dovoljno vruće da otope olovo. No, na visini od oko 120 kilometara iznad vulkanskog površinskog reljefa planeta, temperature mogu pasti čak do minus minus 183 C, prema studiji. Računalni modeli sugeriraju da se pri tim temperaturama tekuća voda može kondenzirati u nano-kristale leda, koji se zatim skupljaju na česticama dima u Venerinoj atmosferi u procesu nazvanom nukleacija. Iz tih sjemenki oblaka mogu se razviti potpuno formirani oblaci. Ako temperatura padne ispod minus 298, kristali leda od ugljičnog dioksida tada pokrivaju čestice leda od vode, čineći oblake većima.
Hladna zamka
"S obzirom da je atmosfera Venere uglavnom sastavljena od ugljičnog dioksida, ti kristali ugljičnog dioksida brzo rastu i sedimentiraju se u rijetkoj atmosferi", napisali su autori u radu.
Ovaj proces može uzrokovati da je gornji mezosfer, ili srednji sloj atmosfere Venere, "prenaseljen" s amorfnom čvrstom vodom i kristalnim ledom ugljičnog dioksida, predložili su autori studije. To znači da bi sitni oblaci od vodene ledene sjemenke mogli kontinuirano okruživati Veneru, dok bi se povremeno formirali prolazni oblaci ugljičnog dioksida.
Također se vjeruje da bi takozvani venusijanski mezosferski oblaci mogli djelovati kao "hladna zamka", ili sloj atmosfere koji je znatno hladniji od onih iznad i ispod njega. Oni bi također mogli pomoći u redistribuciji čestica dima kroz Venerinu atmosferu, kao i pomoći planeti da zadrži svoj sadržaj vode sprječavajući čestice vode da pobjegnu u svemir.
Mogli bi biti vidljivi
Teoretski, prozirni oblaci ugljičnog dioksida iznad Venere mogli bi biti vidljivi ako bi postali dovoljno veliki da rasprše primjetne količine svjetlosti.
"Venusijanski mezosferski oblaci trebali bi biti promatrani savremenim satelitskim instrumentima, iako mala vjerojatnost detekcije proizlazi iz njihove kratke životnosti", napisao je tim. "Ako bismo bili dovoljno sretni da vidimo jedan od tih kratkotrajnih sporadičnih oblaka, izgledao bi malo poput repa konjičkih oblaka na Zemlji."
