Iako je to sada vladajuća teorija, put do prihvaćanja bio je dug i neravan za tektoniku ploča, koja opisuje kako veliki dijelovi Zemljine kore klize, melju, dižu se i tonu tako sporo preko svog muljevitog plašta.
Ali čak i sada, više od pola stoljeća nakon što je dobila naučno odobrenje, teoriju treba malo doraditi.
Nova studija koja proučava četiri visoravni u zapadnom Tihom okeanu sugerira da ta prostrana područja nisu krute ploče, već slabe tačke koje udaljene sile na rubu ploče razdvajaju.
"Teorija nije uklesana u kamen i još uvijek pronalazimo nove stvari", kaže geofizičar sa Univerziteta u Torontu Russell Pysklywec, koji je koautor studije.
"Znali smo da se geološke deformacije poput rasjeda događaju u unutrašnjosti kontinentalnih ploča daleko od granica ploča. Ali nismo znali da se ista stvar događa s okeanskim pločama", dodaje prvi autor Erkan Gün, također naučnik za Zemlju sa Univerziteta u Torontu.
Desetljećima su naučnici prepravljali svoje razumijevanje morskog dna, tako da je ova nova studija samo nastavak njihovih napora da iscrtaju surovu topografiju okeana.
U 1950-ima, pionirski rad okeanske kartografkinje Marie Tharp na kartografiranju velikih dijelova morskog dna koristeći sonarne podatke s ratnih brodova pokazao je da okeanski bazeni uopće nisu ravne površine kao što su naučnici sumnjali.
Umjesto toga, morsko dno je isklesano zjapećim rovovima i masivnim planinama - ništa većim od Srednjoatlantskog grebena, koji je Tharp otkrio, a koji je sada prepoznat kao najduži planinski lanac na planetu, koji siječe Atlantski okean na dva dijela.
Takvi planinski lanci nastaju kada se dvije tektonske ploče sudare i Zemljina kora se savije ili kada jedna ploča uroni ispod druge, gurajući gornju ploču prema gore. Međutim, pod vodom se podmorske planine obično formiraju kada se dvije ploče odvajaju na takozvanoj divergentnoj granici i magma izbacuje.
Ali daleko od ovih granica ploča, u središtu okeanskih ploča, naučnici su mislili da veliki dijelovi Zemljine kore ostaju prilično kruti dok lebde po vrhu plašta i da se ne deformiraju poput rubova ploča.
Kako bi testirali ovo razmišljanje, Gün, Pysklywec i kolege prikupili su postojeće podatke o dvije okeanske visoravni koje se nalaze između Japana i Havaja pod nazivom Shatsky Rise i Hess Rise; visoravan Ontong Java, sjeverno od Solomonskih otoka; i visoravan Manihiki, sjeveroistočno od Fidžija i Tonge.
S obzirom na izazove u istraživanju morskog dna, njihova je studija bila ograničena na ove četiri visoravni u zapadnom Tihom oceanu za koje su podaci bili dostupni.
Oceanske visoravni nalaze se stotinama do hiljadama kilometara od najbliže granice ploča. Ipak, Gün i kolege otkrili su da visoravni imaju zajedničke deformacijske i magmatske značajke koje sugeriraju da su ih razdvojile vučne sile na rubu pacifičke ploče, gdje se ploče potiskuju ispod susjednih ploča.
Pukotine ili linije rasjeda koje su identificirali istraživači imaju tendenciju da idu paralelno s najbližim rovom, kao što možete vidjeti na gornjoj karti.
Tim je također modelirao dinamiku tektonskih ploča za četiri hipotetske visoravni smještene između 750 i 1500 kilometara od najbliže zone subdukcije, kako bi bolje razumjeli mehanizme koji dovode do ove udaljene deformacije.
Bez obzira na njihovu udaljenost od ruba ploče, ti hipotetski platoi bili su razvučeni tijekom miliona godina i još više stanjeni na strani koja je najbliža rovu.
"Smatralo se da bi, budući da su podoceanske visoravni deblje, trebale biti jače", kaže Gün. "Ali naši modeli i seizmički podaci pokazuju da je zapravo suprotno: platoi su slabiji."
Priznajući da su analizirali samo četiri pacifičke visoravni, istraživači se nadaju da će njihova otkrića potaknuti daljnja istraživanja mapiranja morskog dna.
"Slanje istraživačkih brodova za prikupljanje podataka velik je napor", kaže Gün. "Dakle, zapravo se nadamo da će naš rad skrenuti pozornost na platoe i da će se prikupiti više podataka."
