Internacionalni se tim neuronaučnika uhvatio u koštac s hipotezom koja iz dana u dan sve više okupira javni prostor. Kako bi jednom za svagda otkrili je li riječ o mitu ili istini, naučnici sa Univerziteta u Beču i Instituta Karolinska u Stockholmu proveli su studiju koja napokon daje odgovore
Igrajući nasilne videoigre postajemo imuni na nasilje u stvarnom životu. Otupljujemo, ne reagiramo, toleriramo nasilje. Ne dajte im da igraju nasilne videoigre. Ovaj se niz rečenica svakodnevno može čuti u današnjem društvu. Gotovo da ne postoji dom u kojem barem neko ne igra videoigre, a ako je o muškim osobama riječ, te su igre u većini slučajeva nasilne. Često vrlo nasilne. Ponekad nasilne do te mjere da prikazuju izuzetno eksplicitne scene. Imaju li te nasilne scene učinak na naš mozak? Zasigurno ste uvjereni kako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, no rezultati studije tvrde upravo suprotno – NE.
89 muških osoba odrasle dobi izabrana je grupa studije
Prije i nakon što je višesedmični eksperiment u austrijskoj i švedskoj organizaciji pokrenut, 89 je muških ispitanika podvrgnuto testiranju čiji je cilj bio izmjeriti osnovnu razinu njihove empatije na bol i fizičku patnju drugih osoba prilikom primanja elektrošokova. Valja naglasiti kako su posrijedi bile muške osobe odrasle dobi koje ranije nisu imale nikakav ili iznimno malen doticaj s nasilnim videoigrama.
Različiti zadaci eksperimentalne i kontrolne grupe
Nakon testiranja, eksperiment je uzeo maha, a svaki je subjekt iz eksperimentalne grupe u zadatak dobio da sedam puta posjeti istraživački laboratorij i igra nasilnu videoigru u trajanju od jednog sata, a dodatni je zadatak bio ubiti što više likova u nadasve nasilnoj verziji igre Grand Theft Auto V. Kontrolna je grupa, s druge strane, igrala videoigru iz koje je posve iskorijenjen bilo kakav oblik nasilja, a subjekti su u okviru dodatnog zadatka morali fotografirati što veći broj likova iz igrice.
Razlike u rezultatima nema
Po završetku ove faze, svi su ispitanici ponovno podvrgnuti testiranju ne bi li se ustvrdilo je li došlo do promjene njihovih empatijskih reakcija. Rezultati analize pokazuju da je razina empatije kod svih ispitanika ostala ista, bilo da su morali svjedočiti ekstremnom nasilju i sami ubijati likove iz igrice ili ih pak samo fotografirati. Razlika nije postojala, baš kao ni promjena u sposobnosti suosjećanja.
Trebamo li se ipak zabrinuti
Znači li to da razloga za brigu nema i da je sve u vezi s nasiljem u videoigrama tek puko pretjerivanje? Začetnici studije Lukas Lengersdorff i Claus Lamm potonje opovrgavaju. Smatraju kako se sa zaključcima ne smije brzati jer u njihovu eksperimentu ipak izostaju podaci koji bi mogli dokazati kako su nasilne videoigre posve bezopasne. Zaključak koji se može izvesti jest taj da nekoliko sati igranja nasilnih videoigara ne utječe na empatiju mentalno zdravih osoba odrasle dobi prkoseći tako tvrdnjama prethodno provedenih studija koje su zabilježile negativno djelovanje na empatiju i moždanu aktivnost nakon svega nekoliko minuta igranja sličnog nasilnog sadržaja. Naime, veliki je broj ranijih studija podatke prikupljao neposredno nakon što su ispitanici igrali nasilne videoigre. Upravo se ta činjenica nameće kao moguće objašnjenje razlike u rezultatima između prethodnih studije i ove najnovije objavljene u uglednom stručnom časopisu eLife.
A šta je s najmlađima
Međutim, kakav učinak na empatiju i moždanu aktivnost općenito ima duže razdoblje igranja nasilnih videoigara tek treba vidjeti, a goruće je pitanje što se u takvom okruženju događa u još uvijek plastičnom mozgu najranjivije grupe – djece i mladih.
